Na "vratima raja" osjetih dimenzije svjesti i spoznah što je 4- D samomobilizacija

Salvatore Dali, ilustracija Danteove "Božanske komedije"; zlatne stepenice ka Raju

Promatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u univerzumu moga uma, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.

Kada sam se odlučila za studij univerzuma umno- osjetilno- osjećnog u čovjeku i geometrije njegovog tijela i pokreta, morala sam na početku studirati sebe samu, kao što je to činio Giordano Bruno, davni renesansni filozof. Tada sam počela spoznavati da sam ja uistinu metafizika uma u fizici tijela. Iako su se redali dobro položeni ispiti, cijelo vrijeme mi se pričinjalo da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sam tada znala.

"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću i njemost svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Približavalo se vrijeme mog diplomskog ispita, a ja sam se još uvijek borila sa istinama, duboko u sebi ne priznavajući da moj pokret nastaje samo po zakonima biokinematike u mom tijelu.

"Što je po tvom mišljenju pokret?" upitao me jednog podneva mentor, dok smo na Anatomskom institutu ponavljali tijek pokreta na preparatima seciranog ljudskog tijela. Njegovo znanje o anatomiji tijela je ulijevalo sigurnost u moje odluke, ali ja sam željela u sebi razviti još više svjesne spoznaje o pokretu.

"U ovim pokretima, koje izvodim slijedeći znanje iz kineziologije, nema ritma. To nije pokret, to je samo oponašanje vidljivog pokreta. Pokret nastaje u univerzumu mog utjelovljenog uma, on je moja misao i moja ljubav." odgovorih odlažući beživotnu ruku na stol za seciranje.

"Opiši mi kako ti osjećaš pokret." reče on zainteresirano.

"Kada zatvorim oči i mislima se vraćam u trenutak pucanja opne jajašceta, trenutak u kojem se počeo stvarati moj svijet kristala tada drugačije osjećam i spoznajem pokret. Ja danas više nečujem bujanje tek začetog života, ali znam da je onda sigurno bilo drugačije. Zatvorena u vrijeme sazrijevanja, jedna mala ćelija je u ritmu vremena zaplesala svoj, za moju majku nečujni ples i uranjala u more njene utrobe, osjećala njegove valove i sljubljivala se s njima. Ta mala ćelija sam bila ja samostalna u simbiozi velikog života i svojom autopoiezom sam se sjedinjavala s njim. Moje unutarnje oči su gledale nastajanje duple spirale, kristalnu strukturu moga bića. Osjećala sam rast u sebi i moje ruke i noge su improvizirale titraje energije iz koje sam izrastala. Stvarala sam prostor oko sebe, prozirnu kuglu mog budućeg postojanja i krenula za svijetlom koje je na mene čekalo na kraju tunela u dalekom širokom svijetu.

Pri porodu se nad moju glavu, kojom sam napuštala more u kojem sam, činilo mi se, predugo bila čuvana, spustio, sa zvijezde pod kojom sam rođena, moj anđeo čuvar. Anđeo, vjesnik neba je u tom trenu, otvarajući vrata raja, spustio svoj prst na moje čelo i ja osjetih kako moj utjelovljeni um zaboravlja što je bilo i prelazi u vječnu šutnju o onome što se događalo u svijetu kristala. Tada osjetih kako se moja svijest, zaboravljajući početak, sljubljuje sa česticama svijetlosti i stvara moj trenutak." odgovorih mu otvarajući oči.

"Salomonova rečenica "Proputovao sam svijetom i vidio mnogo i zbog toga ja više razumijem nego što mogu izreći." se potvrđuje u svakom živom biću, što više i u svakoj ćeliji njegova tijela." odgovori mi mentor potvrđujući tako moj osjećaj.

Sigurnija u sebe počela sam pisati svoj diplomski rad.
Prstom anđela osuđene na šutnju ćelije moga tijela plešu svoje gluho kolo i plešući stvaraju život u meni. Ona simfonija koju sam devet mjeseci slušala je nestala iz mog pamćenja, spontani pokreti koje sam tada izvodila su se izgubili u svakodnevnom kretanju, jedino je vrijeme pretvoreno u ritam mog disanja, mog krvotoka, govora i koraka ostalo isto.
Koncentrirala sam sve moje osjećaje na studiju o umijeću pokreta.

"Moj pokret" je u svakodnevici bio improvizacija posla koji sam obavljala, ali mi je u isto vrijeme dokazivao postojanost trenutka u kojem je nastajao. Početak pokreta je za mene postajao metafora procesa neprestano nastajuće i vječno mjenjajuće energije moje svjesne spoznaje trenutka.
Trenutak do trenutka, cijela paleta iskrica unutar mog vremena oblikuje u mojoj svijesti, svijest o pokretu. Tada moj utjelovljeni um predaje kormilo pokretanja tijela samom pokretu i pokret postaje ispružanje, savijanje, podizanje ili spuštanje jednog dijela moga tijela. Zaključila sam da se tada gluho kolo mojih ćelija sljubljuje s vidljivim oblikom onoga što u tom trenutku činim. To je bio trenutak svjesne spoznaje u kojem sam prestala samo hodati, kuhati, prati prozore, glačati, to je bio trenutak kada je sve što činim postalo moj pokret.

Analizirajući svakodnevni pokret spoznavala sam ga kao umijeće vremena u kojem traje.

"Vidljivi pokret je samo improvizacija moje svijesti o pokretu." pomislih dok sam po tisući puta pokušala sjediniti misao i pokret u svjesnu spoznaju njegovog nastajanja.
"Što je za tebe improvizacija?" zapita me mentor jednog jutra dok smo na anatomskom institutu pokušavali već po tisući put rasvijetliti zakone nastajanja pokreta.
"Improvizacija znači činiti nešto bez pripreme, uvijek svijesno postojati u novom trenutku, sljubiti se s njim dozvoliti mu da sudjeluje u nastajanju mog pokreta koji tako izveden prelazi granice navika, oblikuje uvijek novi prostor i vrijeme i postaje sudionikom u svijetu integralne umjetnosti." odgovorih zanesena skladnosti građe ljudskog tijela koju sam tek tada počela otkrivati.
"Integralna umjetnost je prava umjetnost, ona je cjelovita jer sjedinjuje stvaraoca i njegovo djelo. Iz istinskog umjetničkog djela uvijek zrači umjetnikova svijest i svjedoči njegovo postojanje u djelu." mentor mi potvrdi misao.

"Objasni mi kakao si, razmišljajući o svakodnevnom pokretu, došla na ideju integralne umjetnosti."
"Moje tijelo je cjelina, a sjedinjene svijest o vremenu i pokretu stvaraju prostor moga tijela i prostor u kojem iz trenutka u trenutak improviziram život. Zamišljam moj pokret kao djelić integralne umjetnosti, svjedokom njenog postojanja u meni, a vrijeme kao dimenziju nedjeljivu od mog postojanja u tijelu i svijetu u kojem živim." odgovorih pokušavajući pokret ruke koju sam držala u ruci sjediniti s mojom idejom podizanja čaše na zdravicu.

"Kako si došla na tu ideju?" zapita me mentor zainteresran za moju teoriju.

"Giordano Bruno je tvrdio da znanje nastaje iz sjećanja i ja se pokušavam sjetiti početaka filozofije o svjesnoj spoznaji." prisjetih se nakon dugo vremena moje čežnje da osjetim Dianu, metaforu Giordanove svjesne spoznaje univerzuma u sebi.

Mentor me je promatrao smješeći se bez pokušaja da prekine moju misao. Ja ohrabljena nastavih.

"Ja doista u univerzumu moga uma vidim svjetlo i čini mi se da ono izvor energije mog samopoimanja. To moje unutarnje sunce je svijetlo kojim vidim svoje misli i nazirem početke svih mojih pokreta u mojoj glavi."

"Ti osjećaš ono što znanstveno još nije dokazano" mentor me je poticao na daljnje razmišljanje. "Prisjećam se Platona i njegovih ljudi iz špilje." odgovorih gledajući ga ravno u oči. Mentorova šutnja me je ohrabrila.

"Ljudi iz špilje" su samo slutili život, ali su proizašavši iz umijeća Platonovih misli u sretnom trenutku njegove spoznaje, postali umjetničko djelo njegovih ideja. Tim djelom tek naglašena dimenzija je, svjesno nedotaknuta, stoljećima počivala u nama. Umijeće spoznaje vremena u sebi je most koji spaja svijest i podsvijest, sjedinjuje razum i osjećaje, tijelo i dušu i vrijeme." završih misao pokušavajući još uvijek spojiti to što sam rekla sa spoznajom početka pokreta u meni.

Mentor je šutio, a ja sam očekivala pitanje koje bi u meni izazvalo novu bujicu misaone energije.
"To što govoriš je vrlo interesantno, ali kave to veze ima s ispitom za koji se pripremaš?" mentor me pozva na misaoni dvoboj.
"Vrijeme koje je na vratima raja postalo dio mene je stvoritelj koji je u meni nečujno povezivao Platonove svjetove i otvarao mi puteve ka svjesnoj spoznaji. To je bio trenutak nastajanja cjelovitog umjetničkog djela iz kojeg je počeo izrastati moj život." odgovorih sretna što me je pitao.
"O kojem raju govoriš?" zapita me mentor

"Raj je za mene život u koji sam porodom katapultirana. Kakav će on biti ovisi o meni samoj. U mom raju nema zabrana niti prvog grijeha, jedino postoji svijest o postojanju, ta, za znanost, još uvijek nedohvatna dimenzija naše spoznaje." zašutjeh na trenutak očekujući mentorovu reakciju. "Nastavi, to što govoriš je vrlo interesantno."
"Svjesno spoznata, misaono dotaknuta ta nova dimenzija u meni sada postaje nečujni koreograf mojih pokreta i stvaraoc mojih djela. Pokret, aktus purus, stvoritelj vremena i cjelovite svjetske umjetnosti, je proziran, prozračan, ali očevidan. Takav pokret je izraz istine u kojoj se krije samo istinitost trenutka u kojem je nastao." sročih misao koja sigurno nije bila razumljiva.

"Kako nazivaš taj pokret?"

"Nazivam ga "Manu propria pokret" jer je postao svojstvo i mojstvo, jer je svjesno spoznat i usavršen pokret. Takav pokret u plesu i baletu, na sceni u teatru potlačenih, ali i u svakodnevnom životu postaje umjeće vremena." gledala sam ga direktno u oči iako sam bila nesigurna u ono što govorim.
"Ti si spremna za završni ispit" dižući se reče mentor.

"Taj, "moj, tvoj, naš manu propria pokret", izrastao iz sretnog trenutka pucanja opne jajašceta, prelazi u govor moga, tvoga, našega tijela."pokušavam na završnom ispitu obraniti svoje razmišljanje o nastajanju pokreta koji je postao moja ljubav.
"Kako to mislite kolegice?" pita me profesor pred kojim sam branila svoju radnju o umijeću pokreta. Mentor se pri tome samo smješkao, sjedeći u dvorani da bi me, svojim prisustvom, ohrabrio u obrani mojih misli.

"Kao što nam je skitnica Charli Chaplin svojim pokretom pričao priče koje više možda i ne pamtimo, ali pamtimo pokret, tako ja želim da drugi, kroz moj pokret, samo naslućuju moje misli, ali želim da pamte "Moj manu propria pokret" i prepoznavaju me po njemu." odgovorih uvjerena u ono što sam osjetila misaonim putovanjem kroz devet mjeseci nastajanja.
"Kako ste došli do tog zaključka?" zapita me mentor, tada tek nešto stariji od mene, potićući moje razmišljanje.
"Slijedeći misli Giordana Bruna, povezujući ih sa znanosti o univerzumu, o geometriji pokreta i anatomiji tijela." odgovorih smjelo.

"Objasnite mi kako ste došli na tu ideju." upita ponovo profesor

"Inspirirana mitovima o postanku svijeta moja svijest o pokretu dobija konture mistike i ja sada misaono ulazim u dimenziju vremena i osjećam je pokretom. Trenutak u koji vraćam, vremenom izgubljeno, blago antičkih božanstava postaje moje vrijeme i ja tada pretvaram moj govor, moj hod, moje svakodnevne pokrete u valoviti, tekući ples svih mojih tjelesnih struktura. To je ples u kojem se skriva mističnost početka i svijest o mom trajanju u trenutku.

Vrijeme je tada uistinu Kairos, bog sretnog trenutka koji na svojo vagi važe sva moja djelovanja, on je stvaraoc harmonije između tijela i duše, između tijela i svijesnosti, stvaraoc novog plesa u kojem se skriva cijeli moj razvoj, moje dugogodišnje izrastanje iz samostalne ćelije u svjesno biće. Moja duševna koreografija prelazi okvire svakodnevice i ja osjećam harmoniju prostora i uistinu vidim trenutak u kojem otvaram kutiju cigareta, vadim cigaretu, prinosim je ustima, pripaljujem i udišem prvi dim. Iako ja znam da je pušenje štetno i da oni koji puše umiru ranije, ja svjesno uživam u tom ritualnom pokretu i izvodim ga osmišljavajući svaki njegov dio. Gluhi ples moji ćelija pretvara taj pokret u ugodu koja hrani moj um i brani me od strahova o pušenju koje mediji šire eterom." odgovorih smjelo gledajući ga ravno u oči.

Naizgled ozbiljan, ali ja prepoznah skriveni osmjeh iz njegovih misli, profesor mi odgovori.
"Ovo što ste sada rekli je jako smjelo. Opište mi osjećaj koji se u vama rađa kada lutate svojim misaonim bogatstvom."

"Tamo gdje počinju prvi koraci mog gluhog plesa, tamo u najudaljnijem kristalu moje duše bdije neki tajni čuvar nad mojim životom. Vidim ga unutarnjim očima, prepoznajem Kairosa, sretni trenutak mog postojanja i prostor mog bivstvovanja. On je stvaralac mojih snova, izvođač moje stvarnosti i umjetnik mog umjeća. U svakom trenutku se susreću beskonačnost i vječnost i s ruba nespoznatih mogućnosti prelaze u stanje spoznate stvarnosti.

Kairosov neumorni rad tka u meni labirint od labirinata, svijet prošlosti i budućnosti koji u sebi krije i sve zvijezde neba. Tu susrećem i prvo vrijeme, čujem gluhoću i njemi govor ćelije, to gen trenutka otkucava moje unutarnje vrijeme. Osjećam njegove titraje i znam da je njegov gluhi ples uzrokom mog ranog jutarnjeg buđenja i moje ljubavi prema svanuću. Znam da taj gen mojim očima pokljanja san i ritam neosjetljivih pokreta kojima čitam, da omogućava mojim ušima da osjete nastajanje najljepših simfonija, mom umu da pronađe vremenski otok, trenutak u kojem sve to spoznajem." izložih svoje misli iako o njima nisam pisala u radnji o umijećeu pokreta.

"Želim Vam puno uspjeha u Vašem daljnjem radu i studiranju pokreta." odgovori mi profesor smješeći se.
Glave pune novih ideja, putne torbe pune želja, s diplomom u ruci ja krenuh u svijet odraslih.

"Kako bi bilo da poslušam "snagu trenutka" i umjesto dalekozora kojim, pomažući mojim osjetilima vida širim horizonte, postavim pred moje unutarnje oči mikroskop i krenem na putovanje misaonim svijetom i promatram nastajanje autopoieze, samoorganizaciju rada i širenje najsitnijih titraja ćelija, umjeće vremena u kojem trajem. U spektru nastajućih boja pri prelamanju moje unutarnje svjetlosti ću tada otkriti nastajanje pete sile koja čini život životom, spoznati snagu misli, vidjeti bljeskanje ideja, i spoznati trenutak u kojem sam nesvijesno promjenla tijek cijelog, tek dolazećeg, života." pomislih

Ideja "Manu propria kineziterapija" bljesnu kao novi komet u univerzumu moga uma.

"U tom prekrasnom spektru boja ću možda uistinu prepoznati svoju svijest, osjeti uzburkavanje i nagomilavanje te nečujne energije i vidjeti vulkan koji suklja lavu mojih nadolazećih misli." razmišljala sam čitajući popis pacijenata u svitanju mog prvog radnog dana.

Gdje početi, kad su nam ukrali raj?

Ponekad mi se čini da je bilo jednostavnije živjeti dok smo vjerovali da uistinu postoji nevidljiva ruka čarobnjaka koja upravlja našim životima i brine se da naša duša nađe svoj spokoj u nebeskom carstvu. Danas je sve nekako kompliciranije, nametnuta nam je samodgovornost, mi sami odlučujemo o načinu i kvaliteti svoga života, ali se u dubini svoje probuđene svijesti još uvijek nadamo da je naša duša vječna.
Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač mozga, je na pitanje, da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište ljudske duše odgovorio:
"Ne, duša još uvijek spada u područje metafizike."
"Što je uistinu duša?" uiptala sam samu sebe pročitavši tu izjavu velikog uma u mjesečniku "Mozak i duša".
Moram priznati da još uvijek imam problema već pri samom pokušaju definiranja duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje mogu samo vjerovati.
Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih dvadesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne te sivo bijele materije, nadajući da će se u njenoj dubini pronaći izvor energije iz koje izvire naša svijest.
Descartes je davno povjerovao da je njen izvor pronašao u mozgu u malenoj epifizi i već tada ga, neovisno o našem današnjem shvaćanju, nazvao promatračem. On je vjerovao da se razumom i promatranjem može ustanoviti istina prirodnih zakona i da se na njih može razumom i djelovati. No Descartes je ipak živio u zabludi odvojivši dušu od tijela i tako nas uveo u kaos nespoznavanja tijela iz kojega još uvijek nemožemo izaći.
Tajnoviti izvor energije još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem njenom obliku se radi kada govorimo o duši, svjesti i svjesnoj spoznaji. Pitam se jeli ono što danas nazivamo svjesnom spoznajom "duša" koju smo stoljećima odvajali od tijela i pod utjecajem katoličke crkve mistificirali njenu snagu?
Studirajući novonapisane tekstove, u poeziji misli onih koji su ih pisali ja osjetih ljepotu njihove velike čežnje da ono još neobjašnjeno preobraze u rečenice koje možemo slijediti i kojima možemo početi vjerovati. Iz toga zaključujem da je naša svjesna spoznaja mnoštvo razbacanih procesa u mozgu, koji se odvijaju paralelno.
Duša je bezbroj paralelnih procesa? Ti procesi su na čudesan način međusobno povezani, oni su tajnovitim putevima umreženi sa procesima u cijelom tijelu i čine cjelinu našeg svjesnog postojanja. Mudri nam tvrde da problem spoznaje našeg velikog "ja", duše koja više nema svoje vječno mjesto u rajskom carstvu, nije moguće riješavati studirajući samo jedan mozak. Tek socijalnom interakcijom, udruživanjem više osobnosti, studijom karaktera i ponašanja više različitih grupa ljudi, usporedbom rada mnogih mozgova i njihovih reakcija na različite podražaje, s vremenom će se možda moći polako donositi zaključke o nastajanju svjesne spoznaje.
Svi smo rođeni sa vrlo nezrelim velikim mozgom. Po rođenju nismo bili u stanju apstraktno misliti, nismo znali govoriti, niti razumjeti ono što su nam drugi govorili. Prošle su dvije do tri godine našeg sazrijevanja iz novorođenčeta u dijete, do onog trenutka kada smo iznenađeni, ali sretni i nasmješeni prepoznali sebe same u zrcalu. To je bilo rođenje našega "ja" iz kojeg se onda počela razvijati naša svjesna spoznaja.
Šta se u tom trenu dogodi, kako i na koji način jedan cijeli svijet uđe u naš "maleni" mozak ?
Tisućljeća su uvjetovala povećanje volumena mozga i nastajanje vrste homo sapiensa, ali pri tome nije došlo do promjene njegove građe. Povećanjem volumena se povećavala mogućnost njegove djelotvornosti, dokazana kroz govor, rješavanje matematičkih zagonetki, spoznaje sebe samoga i na koncu mogućnosti apstraktnog mišljenja i mudrosti. To je bio trenutak kada je ljudsko biće počelo sudjelovati u povjesti čovječanstva, kulture i civilizacije. Tek je svjesna spoznaja procesa koji su uvjetovali biološku i kulturorlošku evoluciju uvjetovala razvoj znanosti i filozofije.
Sada znamo da se mozak može i mora trenirati. Koristeći svoje misaone mogućnosti, povećavamo njegove mogućnosti, pa to djelotvorno u nama činimo još djelotvornijim. Mozak je produkt našeg odgoja, našeg učenja i naše znatiželje za novim saznanjima, njegove se mogućnosti mogu usmjeravati, oblikovati i kontinuirano povećavati.
No time još uvijek nismo odgovorili na ključna pitanja. Što je duša, je li ona svijest i je li ta "svijest" samo velika iluzija našega života?
Kako i na koji način ćelije mozga stvaraju subjektivni doživljaj i što je uistinu taj osjećaj, iz kojih osjetila se on razvija u nama?
Razmišljajući o tim pitanjima ja pokušavam sama u sebi pronaći odgovore na njih. Pričinja mi se da je proces nastajanja svjesti o nečemu sličan magiji, jer to je nešto još uvijek neshvatljivo kao što je za mene neobjašnjivo i legendarno pretvaranje vode u vino.
Ćelije u mom mozgu se ponovo udružuju u novo pitanje. Koliko je shvatljivo to nešto još uvijek neshvatljivo?
Dogodi se u izvjesnom trenutku moga života, trenutku meni nepoznatom i nevažnom, trenutku kada iznenada spoznam nešto novo, do tada nepoznato i još uvijek nedovoljno objašnjeno.
Prisjećam se trenutka i mog velikog razočaranja kada sam prestala vjerovati da mi poklone za Badnjak uistinu donosi mali Isus, ili mog ponosa u trenutku kada sam konačno razumjela tvrdnju da živuća materija nema svojstvo konačnosti, da je sve u meni samo vječno titrajuća energija.
Jednoga dana sam sjedila na obali mora i promtrala jedrilicu kako nošena vjetrom nestaje na horizontu. Prvo se gubio njen trup a onda polako jarbol sa jedrima dok mi se činilo da sunce iznad mene hrli zapadnom nebu .

"Prostor oko mene je uistinu zaobljen" pomislih prisjećajući se Aristotela, Einsteina i naučenih lekcija iz škole. "Da nije zaobljen, jedrilica bi u cijelom svom obliku bivala sve manja i manja i nestala bi kao točkica iz mog vidokruga."
Sunce se počelo spuštati u more i ja uživajući u najljepšem zalazu sunca na svijetu spoznah moju iluzije te ljepote. Planeta na kojoj sam rođena me na svom dnevnom putu udaljava i pribiližava suncu, a na svom godišnjem putovanju oko njega mi poklanja četiri godišnja doba. Prostor uistinu nije statičan i apsolutan, on izrasta mojom svjesnom spoznajom iz mene same u mom vremenu koje ja tom svojom energijom stvaram.
Ono nešto do tog trena neshvatljivo je uistinu postala moja svijest o nepoznatom, mikrouniverzum mog postojanja u velikom svjetskom teatru znanosti.
Pitam se kada je sve počelo, kada sam počela sumnjati u istinitost tvrdnje da je raj mjesto na kojem će moja duša pronaći svoj spas, kada sam prestala vjerovati u život poslije smrti i danas se pitam zašto sam prestala u to sve vjerovati.
Rađanje teorije relativiteta i prijelaz iz klasične fizike u kvantnu je bio do danas najveći podvig ljudskog uma, a kamo nas taj porod vodi krije se još uvijek u paradoksima, zagonetkama i nedokazljivosti misaonih eksperimenata koji kao prekrasne slike svijetle u galeriji naše spoznaje. Vjerujući onima koji su čovjeka postavili kao promatrača u središte univerzuma, moja duša je za mene postala središte univerzuma jer bez nje ja nebi bila u stanju spoznati da univerzum uopće postoji.
Neurofizčari, neurobiolozi, neurolozi i neurofiziolozi, još uvijek lutaju tom sve većom galerijom spoznaje i povezujući svoje teoretsko znanje s novim eksperimentima traže prihvatljive dokaze za paralene procese naše spoznaje, koji su vidljivi, misaono spoznatljivi, ali još uvijek za znanstvene teze nedohvatljivi, jer su izvan granica klasične fizike, a u svijetu kvanta još uvijek nemjerljivi.
Neki su znanstvenici ljudski mozak nazvali sustavom obrade informacija, pa sada u tom sustavu, traže proces u kojem će im se sam mozak predstaviti i otkriti tajne svog djelovanja. Uspjeli su objasniti na koji način mozak prerađuje poticaje koji dolaze izvana, ali se još uvijek trude otkriti i dokazati šta mozak misli o sebi samom, dok je bombardiran sve većom rijekom nadolazećih podataka.
Materijalistički naklonjeni neurofiziolozi pokušavaju na osnovu dokazanih procesa unutar mozga stvoriti hipotezu nastajanja svjesti i time dokazati da je duša dio ljudskog tijela, da je ona nešto materijalno i dokazljivo. Time bi nam dokazali da duša umire sa tijelom.
Idealisti se još uvijek pitaju gdje je ostao raj? Možda se on uistinu krije u našoj još uvijek nespoznatljivoj četvrtoj protegi ili je ipak ostao samo u pričama, u vjerovanju ili tek u želji da ipak nismo konačni.

A što je s univerzumom i njegovim tajnama?

Sjedeći na obali mora dok je jedrilica postupno nestajala iz mog vidokruga ja uistinu spoznah da univerzum nije ono što je bio za vrijeme Newtona. Njegova stara statična slika sa oštrim Euklidovim prostorom nepokretnih ploha koju su znanstvenici zamjenjenili novom, dinamičnom koncepcijom vječnog gibanja, uistinu zasja u mojim zrcalnim neuronima. Ja spoznah da prostor mogu spoznati jedino ako spoznam da je sve oko mene u vječnom pokretu.
1895 godine je George Wells u romanu "Vremenski stroj" napisao:
"Očito je da ljudsko tijelo ostvaruje svoje postojanje u četiri dimenzije, duljini, širini, visini i trajanju. Ali zbog naše nemogućnosti za spoznaju četvrte protege, mi jednostavno ne razmišljamo o trajanju. Činjenica da mi svjesno spoznajemo tri dimenzije je istovremeno i dokaz da naša svijest cijeli naš život stvara četvrtu dimenziju."
Pokušavam misaonim putem osjetiti moje trajanje u tom trenutku spoznaje o prostoru. Tražim u sebi osjetila koja će mi nagovijesti vrijeme, koja će mi uistinu otvoriti vrata tog čudesnog svijeta postojanja. Horizont ispred mene je ogroman, more se u daljini spaja s nebom, ja vidim i znam što je duljina, širina i visina tog zaobljenog beskraj, znam jer sam o tome učila. Zatvaram oči i pred mojim unutarnjim očima se pojavljuje ista slika, ja osjećam u sebi te tri dimenzije, miris mora dotiče moje nosnice, južni vjetar dodiruje moju kožu, čujem šum valova, ali vrijeme ne vidim ne mirišem, ne osjećam kožom, ne čujem ušima, vrijeme mogu jedino, zahvaljujući mom umu, apstraktno misliti.
Ponavljam naučenu lekciju. Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, je bilo doba rađanja dimenzije kojoj smo dali ime Vrijeme. Ona ustvari znači naše trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret. Njome stvaramo prostor, univerzum i nas same.

Otvaram oči i pokušavam misao o vremenu pretvoriti u osjećaj koji ću pamtiti i spoznajem da jedino što mogu pamtiti je misao o toj dimenziji.
Danas na početku 21-og stoljeća, mi tu dimenziju jedino misaono spoznajemo, jer je ona neopipljiva, nevidljiva, nema mirisa, ni okusa. Ona je toliko dio nas samih, pa možda negdje u dubini našeg mozga postoje, još neotkrivene, male trepereće strune koje doista sudjeluju u otkucavanju velikog svjetskog sata i stvaraju sferu našeg trenutka i možda ćemo jednoga dana uistinu moći vidjeti svoj sretni trenutak u svoj njegovoj ljepoti.

Kairos, bog sretnog trenutka, će nam se tada doista nasmiješiti pružajući nam svoj pramen kose da ga opipamo i tako budemo sigurni u njega.
Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u mojoj svijesti se, umjesto nasmješenog boga trenutka, javi slika njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove rabarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.

Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela s nastajanjem antičke mitologije zbog čega smo počeli vjerovati da nas vrijeme proždire i da smo mu jednostavno izručeni. Početkom 19-og stoljeća su matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. Potaknut novim otkrićima u geometriji zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha, Einsteinov um je prerastao dimenzije svakodnevice i ulazio u multidimenzionalnost njegove svjesne spoznaje.
U zakrivljenosti ploha je ljudski um naslutio ne samo četvrtu, nego i nove još neimenovane dimenzije. Svijest odabranih je, u svojoj multidimenzionalnosti, otvarala nove horizonte znanosti, poboljšavala sliku svijeta. Oni su sintetiziranjem svog dotadašnjeg znanja vidjeli razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor, u svojoj višeprotežnosti, postaje karakteristika bitka, bitak sam. Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljudskog postojanja, raj u kojem se uistinu osjeća spokojstvo ljudske duše.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego znanstvenike.
U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje. Einsteinovo otkriće da je brzina svjetlosti konstantna, za sve promatrače u univerzumu ista, a da je spoznaja trajanja nekog događaja ovisna o mjestu na kojem se promatrač nalazi. To je u isto vrijeme značilo i potvrdu čovjekove spoznaje stvarnosti, priznanje snazi djelovanja ljudskoga uma.
Geometrija zakrivljenih ploha je potvrđena djelovanjem gravitacionog polja na tijela koja su uistinu svojim trajanjem djelovala na svjetlosne zrake i tako zakrivljavala prostor. U tom zakrivljenom prostoru se rađa vrijeme koje je potrebno da bi refleksija svjetlosne zrake dospjela do naših očiju, a taj susret oka i svijetla nazivamo trenutak.
Tako promovirana četvrta dimenzija je čovjeku dokazivala i njegovu mnogoprotežnost i otvarala mu nove mogućnost spoznaje i sposobnost širenja znanja.
Svijet kvanta je istovremeno otvarao svoja stoljećima zatvorena vrata.
"Ja sanjam o teoriji koja će povezati moj i tvoj svijet." govorio je Einstein Nilsu Bohru pri zajedničkim šetnjama.
"Ako postoji četvrta, onda postoji mogućnost da se u nama krije i peta dimenzija." ponovo su mislili sanjari.
"Svijet je mjerljiv i blizak ljudskoj spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije se, još uvijek ne dokazana, krije prava stvarnost koja je čak sedamnaestodimenzionalna."
Tako nas znanost danas poziva na naslućivanje novih istina i sanjanje Einsteinovog sna. Tek ako im povjerujemo i svjesnom spoznajom, misaonim slikama koje nastaju u našoj "duši", mi smo u mogućnosti sve dublje ulaziti u suštinu živuće materije našega tijela. Tada ono gubi svojstva čvrstine i mi osjećamo svoju energiju punu skrivenih mogućnosti.
Današnji veliki umovi titranjem struna objašnjavaju skrivenost dimenzija i nastajanje univerzuma. Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i mi uistinu možemo, ako želimo, postati suigrači u njegovoj velikoj gala predstavi. Kao što smo nekada vjerovali u postojanje raja za spasenje naših duša, danas bi trebali povjerovati da više nismo u prostoru i vremenu, nego da naša "duša" za nas taj prostor stvara, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog multidimenzionalnog prostorvremena.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Prostor je primarna kategorija znanosti, a naša "duša" osnova naše spoznaje o njemu. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i uistinu vrijedna pažnje. Prostor i vrijeme su energetska polja puna titrajućih čestica energije koja ostvaruje naš život.

Gdje je u tome svemu ostao raj?

Danas znanstvenici naslućuju postojanje paralenih svjetova, koje ćemo mi možda jednoga dana uspjeti spoznati osjetivši i spoznavši mnogodimenzionalnost našega uma.
Ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo do neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija se razvija, nastaju nove karte univerzuma, ali još nisu otkrivene sve njegove tajne. Danas znamo da u univerzumu postoji tamna materija i tamna energija koja utječe na njegovo širenja. Otkrivajući tajnovite zakone univerzuma, mi smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovjeka, koja je osmislila crne rupe, spoznala postojanje tamne materije, otkrila tamnu energiju i stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa, a pri tome se sama izgubila u prostoru, još uvijek nevjerujući da ga mi svojim svjesnim postojanjem u univerzumu stvaramo.
Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo, sami za sebe, trajanje tog spektakla.
Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je Iluzija u kojoj živimo puno lakše objašnjiva, shvatljiva i prihvatljiva, nego sama stvarnost.
Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, mi živimo svjesno u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.
Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me prisiljava da počnem drugačije misliti.
Tada svojoj "duši" dozvoljavam slobodu mišljenja, umu širinu spoznaje, pa misaono ulazim u superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemijskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži.
Tada sam spremna krenuti novim putem spoznaje i prestajem biti pasivni konzument života koji se odvija izvan mene, ja tada počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva.
Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Tada razumijem da je Primum mobile, pokret iz kojeg je sve nastalo je najkompliciraniji oblik razmišljanja.
Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i uvijet naše evolucije.
Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.
Danas znanost naslućuje uvijek više i više protega i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Kada bi mi uspijeli uistinu u sebi spoznati barem sferu četvrte dimenzije, postali bi automatski dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge protege bi se tada jednostavnije rađale u našoj spoznaji.
Znanost nas poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali.

Salvatore Dali, ilistracija anđela iz Danteove "Božanske komedije"

Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra.
Pođimo od sebe samih, uronimo u istinsku samospoznaju i tu ćemo sresti svoju čistu dušu u raju svoga postojanja.