srijeda, 20. lipnja 2007.

Beskonačnost i univerzum uma


I možda je cijeli svijet u kojem vjerujem da živim samo Božji san, iz kojega će se sam Bog jednoga dana probuditi.
Hoće li se Bog onda moći sjetiti svakog svog pojedinog sna? Kako ću se u trentku njegova buđenja ja osjećati?
Prisjećam se dana izvan vremena...
U mreži purpurnog svitanja živi iluzija izronjena iz sjećanja.Stojim na vratima vremena, ispred meine svijet te naslućenih mogućnosti. Iza meine sjećanja, ti mostovi pod kojima se sretna udima. Miluje me tvoje oblićje skriveno u pjesmi koju slada odživjeno. Poezija uspomena daruje snovitost zbilji. Divan je san besanog bdijenja. Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu osjećajnog režnja u koji dolaze svi, a ostaju  samo cijelim bićem preživljeni trenuci. Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se puno promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje sreće. Sudbina nam je bila naklonjena. Mladi dan stari koračajući ka zenitu. Osmijeh neba se zrcali u tvojim očima, izgovaram zanesena.
Beskonačnost se ogleda u tvom pogledu, šapatom sunčev sjaj  pretvaraš miris žudnje.
Zvono s crkvenog zvonika prelama dan, sjećaš li se prašnjavog perona i pitanja, odakle dolazi voda. Tražeći znakovlje želja zalutao sam u raszvjetani perivoj tvog bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvoga beskraja. Zašutjeli smo. Zaustavilo se vrijeme. skidao si posljednji veo zalude s moga lica. Vidjela sam svoje lice u tvojim učima. ljesnula je odsanjana budućnost. Nasmiješio si se. Bio je to trenutak buđenja na vratima našeg vremena, uenja u davno odsanjanom snu. Trg ptica i romor Seine. Pariz je divan u jesen. Darovao si mi ključ tvoga svemira. U odaji ogleda i odjeka vidjeh lice dječaka, začuh glas iz davnina. Osjećajući sebe osjetit ćeš i njega. Susreli smo se u danu izvan vremena, još uvijek traje.   .   
 
Da, vrijeme je samo moja misao koja će možda u tom trenu prestati.
Mi i sva ostala živa bića, na plavoj planeti, smo smrtni, život nam je ograničen našim untarnjim vremenom. Jedno od osnovnih iskustava koje nam spoznaja vremena nudi je da i poslije tuđe smrti, ono u nama i dalje traje. To je još jedan dokaz da nema apsolutnog vremena, nego da je ono naša osobna protega.


"Predpostavka da će vrijeme jednoga dana prestati teći, je teško objašnjiva i prihvatljiva kao i ona da je vrijeme beskonačno. Ako je istina da živa bića svojim postojanjem stvaraju svoje vrijeme, onda je trajanje vremena ovisno o postojanju života na planeti." slušam razmišljanje o vremenu u velikoj auli škole o pokretu i prisjećam se drevnih razmišljanja o trenutku i bezvreneosti trajanja u univerzumu. 
Nebo tajnovitom svjetlošću razigrano, srebrenim prahom ogrnuto, neviljivim suncem osvijetljeno me ponekad poziva na lutanja noćnim beskrajima, lutanje još neosvijetljenim tajnama. Koračam snena galaksijama koje možda i ne postoje, prolazim kroz sunca koja tek osjećam u sebi, dodirujem rosu na nebeskom cvijeću, udišem mirise sa još uvijek nedohvatnog svemirskog vrhunca. Kad pogledam u nebo Anđeli se smiješe, u tom osmijehu ja prepoznam sebe, u zrcalu duše putnik sam po anđeoskoj stazi, beskućnik na zvjezdanom putu, uvijek na dohvatu nedohvatnog cilja, skrivenog u beskonačnosti neizbrojanih svjetlosnih milja. Tek osjećam da se tamo na kraju bezvremenog puta anđoska ruka krije, ruka koja vječnu svjetlost sije, sjemenke bezimenih boja, iskru koja ljudsko srce anđeoskom snagom na zemaljskom putu grije. Jedna zvijezda tajna, svojim sjajem u tami tamu s duše skida, uvodi me u dubine, tajnovitog moje duše, vida i šapće mi anđeoskim glasom o ljepoti i lakoći svjetlsonoga bića koje u dubini mene svoje nevidljive niti krije. Tada razumijem duše moje znanje, osjećam sve njene tajne, odgovori se iskre kroz treperave sanje, kroz njene zvijezde sjajne.


Ohrabrena svjetlošću anđeoskog bića, osmjehom koji vrijeme moje stvara, uranjam u riznicu znatiželjnog uma, neznanje se tada pred srcem krije, neznanje, ta ponekad tamna šuma puna tajnovitih puteva bez spoznajnog druma. Ulazim u tminu i osjećam kako anđeoska ruka krijesnice povjerenja, spoznaje i znanja svjetskog uma spušta u duše moje dubinu, vidim kako izranja svjetlosni most koji srce i dušu sa razumom spaja, spoznajem kako zagljena anđeoskom snagom izrastam u cjelinu, postajem sudinikom prostor- vremena te svjetlosne dimenzije istinskog življenja.
 
Sjedinjeni u gladi za novim spoznajama mi, djeca velikog učitelja života, upijamo svaku njegovu misao.
"U svim studijama o vremenu sam se sretala s tvrdnjom da su tek filozofi u stanju spoznati razliku između vremena i iskustva o njemu, da oni u svojoj mudrosti spoznavaju njegov tijek i osjećaju njegovo trajanje u sebi." pozvah kolegu filozofa pokreta u misaoni dijalog.
"Mi u našem kršćanskom svijetu vjerujemo da je ovaj svijet imao svoj početak i moramo se pripremati za njegov kraj. Još uvijek je nedovoljno jasna predpostavka da živimo u svijetu bez početka i kraja, u svijetu koji je jednostavno tu, ali ona nam nudi nove mogućnosti razmišljanja." odgovara mi filozof.
"Zvjezdano nebo nad nama nas svake ljetne večeri potsjeti na beskonačnost svijeta u kojem živimo i mi smo spremni vjerovati u postojanje prostora izvan ljudske egzistencije. Spoznajemo da je to velika tišina koja se kao beskonačan, neuništiv zid proteže u nedogled, bespuće iz kojeg se može promatrati naša plava planeta." šef pokušava, poezijom svojih misli, ponovo prekinuti naše mladalačko teoretiziranje. Mi, ponovo zatečeni u svom neznanju, šutimo.
"Svitanja, u kojima se gase oči neba i beskonačnost se svede na konačnost trenutka u kojem živimo, nas uče da je stalna samo mjena." završi šef.


Polagano postajem svjesna istinitosti njegovih riječi i pokušavam sagledati svijet u zrncu pjeska, nebo u latici divlje ruže pred prozorom, pokušavam zadržati beskonačnost na dlanu i vječnost u trenutku te spoznaje.
Treba otići dalje u prošlost, pokušati vidjeti "veliki prasak", doživjeti erupciju svih ritmova svijeta, usporediti ga sa rođenjem, trenutkom kada se njegova energija spojila s mojom. Treperave strune prihvaćaju moje misli i moj trenutak postaje vremenski stroj koji me nosi beskonačnim morem filozofskih misli mojih praotaca.
Čini mi se da sjedim u kočiji koju umjesto konja vuku isprepletene istine velikih umova i uvode me u svoje carstvo. Tu spoznajem da su i oni onda samo sanjali trenutke istinske spoznaje. Putujem trenutkom koji je promjenio smjer. Epohe se smjenjuju unazad, prepoznajem lica viđena u knjigama, čujem pročitane rečenice, osjećam promjene u atmosferi kojom prolazim ali se uvijek nalazim u samo mom trenutku i mom prostoru oblikovanom mojim mislima o ovom putovanju.
"Veliki prasak" je blještavilo boja, vatromet želja i prekrasna slika beskonačnog ljetnog neba. Kočija me sada nosi natrag ponovo na početak putovanja. Moj unutarnji sat otkucava promjene i svaka nova spoznaja stvara u meni, za mene, osjećaj novog početka svijeta. Kao da neki čarobni štapić dotiče trenutke i iz njihovih mogućnosti stvara realnost mog novog trenutka. Spoznajem nastajanje budućnosti u razlici između prošlog i sadašnjeg trenutka.
"Kako ući u budućnost?" začuh svoj glas u carstvu velikih umova, glas koji je dolazio iz mog misaonog labirinta.
"Nikako, jer se ona kotrlja tračnicama života uvijek ispred tebe. Ti ju svojim mislima stvaraš, ali ona je samo žudnja kojoj težiš, to je samo riječ zbog koje mnogi žrtvuju trenutak." odgovora mi glas iza mojih misli.
"Ti opovrgavaš vrijeme koje ja svojim postojanjem stvaram." usprotivih se
"Tvoje trajanje u vremenu je određeno tvojim rođenjem. Broj tvojih godina i datum tvoje smrti je zapisan u svjetlosti zvijezde pod kojom si rođena." začuh priču iz djetinjstva."Na toj zvijezdi vlada tvoj anđeo čuvar, tvoj vjesnik sna."
"Svjetlost zvijezde pod kojom sam ja rođena ne sija više na našem nebu, ona je bila trenutak mog prvog udisaja, trenutak mog spajanja s njenim valovima, koji su prešli u čestice mog postojanja i mojih godina. Dok anđeo, u beskraju univerzuma, bdije nad njom ona će trajati i ja s njom." pomislih nekom dosada nepoznatom energijom.
"Ne misliš li da tom tvrdnjom prelaziš granice dozvoljene smrtnicima? Ti zaboravljaš da je tvoj život konačan, zaboravljaš na prah koji će jedini poslije tebe ostati. I to će se u odnosu na svijetlost tvoje zvijede dogoditi ubrzo." pobuni se moje misaono Ja.
"Ti draga moja Svijesti zaboravljaš na beskonačnost koja je skrivena u konačnosti ljudskih tijela, zaboravljaš ljubav koja se kao čudesan oblak podigne iz prašine ljudskih vidljivih obilježja, zaboravljaš sreću i snove skupljene u snagu ljudske misli, zaboravljaš anđela čuvara koji me je spojio s vječnosti i beskonačnosti." glas iza mojih misli je bivao sve jači.
"Ti se usuđuješ ući u kraljevstvo u koje još ničija misao nije ušla. Tvoja drskost prelazi sve granice dobrog odgoja." moje misaono Ja je postalo nestrpljivo zbog pomanjkanja argumenata protiv novonastajuće energije "Ti stvarno misliš da, u ovom trenutku, imaš pravo zaluđivati svoje znanje idejama o beskonačnosti."
"Ti pobijaš ovaj trenutak u kojem je sažet cijeli moj život, a ja ga neumorno svojim postojanjem stvaram." zatreperaše moji osjećaji .
" Ako je ovo trenutak tvoje svjesne spoznaje, onda mi opiši što ti sada osjećaš?"
"Trenutak i beskonačnost." tvrdoglavo će moja samoosjećajnost
"Opiši mi to." svijest je bila uporna.

Zatvorih oči. Sjetih se katedrale spoznaje i kamen u njenoj sredini zasvjetli pred mojim unutarnjim očima. Ulazeći u carstvo uma osjetih kako neka nevidljiva ruka prebire po strunama moga života i stvara simfoniju sna koji se miješa sa povješću postojanja. Sve naučeno stisnuto u sjećanje otvori vrata beskaraja mog unutarnjeg kraljevstva. "Za sada je beskonačnost još uvijek velika zagonetka u matematici. Stari Grci su je prvi otkrili, počeli o njoj razmišljati, tražiti dokaze o njenom postojanju i dvije tisuće godina kasnije je Cantor umro u psihijatriskoj klinici ne dokazavši postojanje beskonačnost.
Ponekada pitam samu sebe, da li je beskonačnost bila prije svega drugoga?"zašutjeh nesigurna u ono što govorim i otvorih oči.
"Šta je uistinu beskonačnost?" dosadana Svijest mi nije dozvoljavala da prestanem razmišljati.
"To je moja ljubav, jedinstvo poezije i filozofije, to su nezaboravna svitanja na trgu cvijeća, to je život u njegovom pravom sjaju. Cantor je bio uvjeren da beskonačnost, njegov Aleph, postoji i da je kontinuiranost postojanja najveća i jedina realnost svakog bitka, fizikalna stvarnost ovisna o matematičkoj etici kojoj nije potrebna fizička stvarnost.
Beskonačnost je dimenzija kojoj još uvijek nismo pronašli mjerilo, ona spava u našem vjerovanju u ljubav i etiku postojanja." pokušah se obraniti od činjenica kojima je bombardirala moja Svijest.
"Beskonačnost je samo pojam u matematici." ustraje moje misaono "Ja"


"Beskonačnost postoji utjelovljena u Giordanovoj Diani, u zamišljenom zagrljaju, koji danas ponesena zanosom Cantorova uma nazivam Aleph, obilježavam ga tajnovitim slovom Kabbale, i tako želim vjerovati da u istinskoj ljubavi ona i postoji." zašutjeh na tren. Moja svijest je isto zanjemila. Onda još jednom upitah samu sebe:
"Možda je to samo moja misao o onome što osjećam u sebi? Koliko ima istine u ovoj simbiozi s vremenom koje osjećam u sebi?"
Moja svijest je šutjela.
"Tražim svoju osobnu formulu kojom ću dokazati život koji samo naizgled protiče mimo mene." odgovorih glasom koji je još uvijek dolazio iza mojih misli.




"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje" i kršćanin Cantor vjerujući u tu molitvu otvori čarobna vrata sna, pokaza da je postavljanje pitanja i razmišljanje o njima u matematici puno važnije od njenih konačnih riješenja. To je bio novi početak u misaonoj eleganciji i vjerovanju u beskonačno mnogo oblika dotaknute beskonačnosti.
"Ne treba mi formula, beskonačnost je misao, osjećaj i san koji budna sanjam." sjetih se ponovo izmješanih misli iz djetinjstva i radionica sa šefom.
"Pitam se koliko ima realnih brojeva?" Svijest ustraje na dijalogu.
"Beskonačno mnogo i nitko nezna koliko. Beskonačnost je fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja, Aleph našeg života." ustraja i glas koji je dolazio iza mojih misli.
Točka na sredini poda u katedrali spoznaje je bivala sve svjetlija.
Anđeo mi je pri porodu otvorio vrata raja iz kojeg me više nitko, do mene same ne može protjerati.

Kao u Danteovoj "Božanskoj komediji" raj se može sastojati od krugova koji se koncentrično izdižu u beskonačnost mog postojanja, do konačne svjesne spoznaje. Beatriče, Giordanova Diana, Cantorov Aleph, istina koja počiva u meni, to je beskonačnost, nezaustvljiva i samostvarajuća energija sna.
"Beskonačnost je tvoj san o prostoru i vremenu?" tihi šapat moje Svjesti konačno potvrdi moju misao, ali ja u svojoj nesigurnosti razmišljam dalje.
Možda je to beskrajna veličina bilo kakva prostora, a možda su ipak samo sni, možda je to Hamletova ljuska od oraha u kojoj on postaje kraljem beskraja ili je to ipak samo svjesna spoznaja u meni.
Aleph, misterija početka, Beatriče u Danteu, Diana u Giordanu, netko koga još ne poznam u meni, sve je to možda svjetleća kristalna kugla puna prekrasnih boja i njihovih beskrajnih nijansi, konačno ostvarena, toliko željena, svjesna dimenzija trajanja. Zatvorih ponovo oči. Točka s poda katedrale spoznaje izraste u kristalnu kuglu. Nađoh se središtu carstva velikih umova.
U toj kugli vidim sebe i oči boje sna kako me gledaju, vidim cijeli svijet, svaki predmet u kojem se zrcali beskonačno mnogo predmeta i ulazim u dubinu postojanja i sve mogu vidjeti u neizmjernom broju različitih strana svijeta tražeći svoju.
Pitam se vide li te oči u svojoj kugli mene ili one sanjaju neki drugačiji život. Putuju li te snene oči realnijim vremenom od moga?
U kristalnoj kugli prepoznajem prošlost i naslućujem budućnost. Na trgu cvijeća više nisu tezge i ne mirišu ruže, tu se iz boja rađaju misli pune, neke za sada, meni nepoznate ljepote. Vidim prošle istine i rušenje epoha, vidim poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja traje pogledom, vidim Atlasa koji nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima i tako se umnaža beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj mojoj sudbini.
Sva svitanja se skupiše u beskonačnost mog trenutka. Putujući tako kroz krugove svjetleće kugle, tajnovitom istinom Alepha, dolazim sve bliže spoznaji, saznajem zašto je Bog umro tijelom Krista, osjećam istinu prvog grijeha i oslobađam ga se. Rješenje zagonetke o beskonačnosti je skriveno u mojoj misli o njoj.
Tada moj utjelovljeni um prihvaća filozofsku misao epohe u kojoj trajem. Misao proizašla iz stoljeća čuđenja, na svom putu ka istinskoj spoznaji svog postojanja, potvrđivana u svim mjenama, postaje svjetlost, bekonačnost moje svjesne spoznaje.
Vidim Cantora zatvorenog u vječni kaos svojih nedokazivih ideja kako gubi odnos između stvarnosti i mašte. Europom tutnja jedan od svjetskih ratova, a on traži Aleph u beskraju konačnih i beskonačnih brojeva, kao što je nekada Giordano Bruno lutao mitovima tražeći Dianu.
"Ja ne tražim genus supremum aktualne beskonačnosti, ja sam uspio dokazati da on ne postoji. Kako dokazati da ono što je iznad svega nije vrsta, nije plod, rod, pa niti konačni broj, to je nešto jedinstveno, potpuno individualno, nešto u čemu je sve, što sve obuhvaća, nešto apsolutno, ljudskoj spoznaji još uvijek nedohvatljivo." govori mi Cantor već umornim glasom o svom velikom neobjašnjivom nešto.
"Zar to nije ono nešto zbog kojega je Giordano Bruno, neshvaćen u vremenu u kojem je živio, otišao u smrt." upitah starca
"Nekada mi se čini da on živi u meni." reče starac tužno " Njegove misli su tako prisutne u mojoj beskonačnosti, da poželim govoriti njegovim jezikom, poželim putovati vremenom i prostorom šireći misao koja nema ni početka ni kraja."
U svjetlećoj kugli misterije početka vidim Halle, srednjevjekovni grad izrastao među solanama na rijeci Saale. Jezgra drevnoga grada je pretvorena u pješačku zonu punu butika i kafića. Grad zovu i gradom pet tornjeva, četiri crkvena i crveni toranj koji kao kameni svjedok podsjeća na prošle bitke. Haendlov museum je u kući njegovog rođenja, dobro očuvanoj građevini iz dvanaestog stoljeća. Halle je oduvjek bio grad u kojem se slušala simfonija univerzuma pretopljena u tonove klasične muzike.

U Haendlovoj ulici, kojom odjekuje vječnost kompzitorovog postojanja i beskonačnost sna koji je njegovim stvaralštvom zaustavljen u gradu, se nalazi dvokatnica u kojoj je Cantor počeo sanjati. On je u tom gradu proveo svoje dane, tu je radio, i slušajući, u muziku preobražene, osjećaje umrlog kompozitora tražio istinu o beskonačnosti. U tom gradu punom tonova sna, jednog januarskog jutra, neshvaćen u svojoj ideji kao ni Giordano Bruno, ali bez mogućnosti da ono što je osjećao i opiše kao što je to činio Giordano Bruno, Cantor je u potpunoj osami umro.
Groblje na kojem je pokopan ne postoji više, nad njim je izgrađeno naselje u kojem žive novi ljudi. Stojim na asfaltu ispod kojega počiva neostvareni san i pitam se čuju li ovi ljudi, koji spavaju nad snom, simfoniju o beskonačnosti. Spašeni Cantorov nadgrobni spomenik potsjeća na neprolaznost ideje na jednom malom novom groblju na periferiji grada.
Lutam gradom i u ovom trenutku osjećam beskonačnost i želim dokazati količinu iznad količine i ostati u carsvu vječnih sanjara.
"Aleph je početak vječnosti i beskraja." u meni samoj začuh tonove Cantorovog sna. " To je ono veliko svjetlo koje je Mojsije vidio na brdu Sinai, to je stanje svijesti, to je Giordanova Diana i to je moj Aleph"
I odjednom se iz ničega pojavi svjetlost, sjajni znak visine, zasljepljujuća vatra, tajna skrivena u tajnama beskraja koja se zatvori u prsten bez boje u svim bojama svijesti. Svijet se pretvori u devet krugova od anđela. Deseti krug u centru svijeta, magični broj u kojem se krije istina i svjetlo u kojoj se krije beskonačnost, početak i kraj bez jednog i drugog.
Začuh židovsku molitvu i spoznah čarobni broj u sebi.
"Svaki broj je jedinstven i različit od drugoga. Svaki je u svojom svojstvu ograničen, ali u njihovom zajedništvu oni su beskonačni" san je treperio pred mojim unutarnjim očima
"Tko zna konačnu sumu svih brojeva" upitah zbunjeno
San mi odgovori pitanjem.
"Zna li Bog tu sumu konačnosti ili je ona i za njega tajna?"
"Postoje li dokazi o Božjoj beskonačnosti?"
"Samo lude mogu tako nešto tvrditi"
"Giordano je beskonačnost tražio u svjesnoj spoznaji trenutka."
"Ja je tražim u matematičkoj etici."
"Kao nekada Pitagora?"upitah
"Etika ljudske misli je najsuptilnija simfonija univerzuma, to je ono što ga širi i čini beskonačnim" "Ima li beskonačnost svojstvo?" upitah ponovo još uvijek znatiželjna
"Priroda beskrajnog univerzuma je svojstvo beskonačnosti"
"Duša svijeta?"
"Aleph" odgovori mi Cantor

utorak, 19. lipnja 2007.

Prostor- vrijeme; 4- D samopoimanje i 4- D samomobilizacija

Svijest o prostor- vremenu, protegi u kojoj trajemo




Prostor i vrijeme su pojmovi koji već tisućljećima zaokupljaju ljudsku misao, a svojom nespoznatljivošću za ljudska osjetila navode ljudske umove na maštanja. Da je prostor oko mene zakrivljen i da nastaje pokretom planete na kojoj sam rođena, je istina koju sam svjesno spoznala dok sam sjedeći na obali promatrala jedrilicu kako polagano nestaje iz mog vidokruga.
Pričinjalo mi se da tone u more zajedno sa suncem iako sam znala da ona samo nastavlja svoj put ka zapadu. Vršak jarbola i zadnji odsaj sunca su se u jednom treptaju oka sjedinili u ideokinetičku sliku koja još uvijek, kao nova zvijezda, blješti u univerzumu moga uma.


Svako živo biće sudjeluje u stvaranju svoga vremena je tvrdnja koja mene, kao živo biće, navodi na razmišljanje o vremenu.

Da svojim osjećajem za ritam, iako nesvjesno, svaki čovjek potvrđuje svoje postojanje u svom prostor-vremenu, je još jedna tvrdnja o kojoj isto tako razmišljam.
Dok sam sjedeći na obali mora spoznavala zaobljenost prostora istodobno mi je moja misao o tome dokazivala da svjesno sudjelujem u tom događaju i to je bio trenutak kada sam uistinu spoznala prošlost, sadašnjost i naslućivala budućnost. Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to i potvrđivala. Tada sam ustala i počela koračati pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako si svakim novim korakom oslobađam prostor u kojem se pokrećem. Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka koji me je dodirivao. Nova misao mi prođe kroz glavu, ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže. Prostor i vrijeme su se u treptaju oka spojili u spoznaju i postali protega u kojoj trajem. Ideokinetička slika koju pamtim mi iz trenutka u trenuta to i potvrđuje.
Prostor- vrijeme nesmijemo upoređivati sa dobro poznatim i nama jednostavno spoznatljivim dimenzijama visina, širina i duljina, dimenzijama koje spoznajemo gledajući zalazak sunca na obali mora, pomoću kojih se snalazimo u gradu u kojem smo rođeni, u našoj dnevnoj sobi, ili parku po kojem se šećemo.


To je dimenzija koja obuhvaća trenutak i nas u njemu, alkemijski treptaj oka, ono naše vječno razmatrano "sada", trenutak kao most između prošlosti i budućnosti, most, od sada do vječnostina, na kojem se rijetko svjesno zaustavljamo. To je dimenzija u kojoj nesvjesno trajemo, svjetlosna dimenzija našeg istinskog postojanja u trenutku. Spoznajmo tsvjesno moć sadašnjeg trentka.

4- D samopoimanje- samospoznaja

Svjesni doživljaj prostor- vremena se neosjeća spontano, ali pokušajmo tu dimenziju osmisliti, spoznajući i opisujući njeno izrastanje iz nas samih. Mislim da je najednostavniji i najlakši put ka njenom osmišljavanju svijest o pokretu i da je to u istovrijeme i početak puta ka ostvarenju umijeća pokreta.
Zamislimo neki jednostavni pokret tijela kao događaj koji želimo zapamtiti.



Početak pokreta je zamisao radnje koju želimo obaviti, naprimjer popiti prvu jutarnju kavu. Šalica je već puna i stoji na stolu ispred mene. Ja sjedim za stolom i da bih dosegnula do šalice ja makinalno postavljam moju zdjelicu na sjedne kosti i tako stabiliziram struk kralježnicu i rameni pojas. Oči pokazuju mojoj ruci put ka šalici, a pokret ruke polazi iz stabiliziranog ramenog zgloba prenosi se na ispružanje lakta i otvaranje šake. Moja šaka preuzima šalicu snagom iz dlana, a ne grčenjem prstiju. Rameni pojas je još uvijek stabiliziran, ali ne i ukočen. Zaustavljam pokret u trenutku doticanja šake i šalice.
Trenutak traje, treptaj oka dodira, moj dlan i šalica se sljubljuju na mostu između moje želje i njenog ostvarenja. Kairos mi se smiješi i ja ruku ponovo podižem u samom ramenom zglobu, pri tome se ona savija u laktu, a šaka prinosi šalicu mojim ustima. Moj vrat je stabilan ali pokretan, glava pri tome izvodi maleni pokret u svom zglobu s atlasom, a donja čeljust se lagano spušta da bih se otvorila usta. Prošlost, moja želja za kavom i budućnost, njeno ispijanje su postali moje vrijeme proizašlo iz ritma i dinamike tog pokreta, koji je oblikovao prostor u kojem sam ja obavila željenu radnju.


4- D samomobilizacija; prostor- vremenska koordinacija pokreta






Naš mozak, dirigent i koreograf tog vječnog plesa, je građen od vječno titrajućih neuroćelija koje određuju ritam i dinamiku našega života.
Iz svake neuroćelije u mozgu se šire živčana vlakna na čijim završetcima se nalaze sklopke koje usmjeravaju titraje na druge ćelije. Zamislimo ta vlakna ka dirigentsku palicu u našoj glavi koja se pokreće potaknuta izazovima koji stižu u neuroćelije iz samoga tijela, te poticajima koji do njih stižu iz svijeta oko nas preko vanjskih osjetila ili je izazvan našim mislima. Što više poticaja stiže u njih, one svojim titrajima ostvaruju više međusobnih puteva kojima se povezuju. Tako se u našoj glavi širi mreža mogućnosti našeg svrsishodnog djelovanja.
4- D samomobilizacija proizlazi iz ritmično- dinamičke koordinacije pokreta. Potaknuta treperenjen neuroćelija i njihovih vlakana, iz mozga preko leđne moždine, ona se širi našim tijelom slično tonovima neke melodije i potiče ćelije u cijelom tijelu na ples. Njeno djelovanje se poboljšava ponavljanjem nadolazećih poticaja u mozak. Što više podražaja ulazi u mozak, njegove ćelije titraju sve brže proizvodeći više energije koja se širi vlaknima. Taj rad rezultira nastajanjem novih nervnih puteva koji se spajaju sklopkama i većim umrežavanjem mozga, usavršavanjem njegove djelotvornosti i povećanjem naših sposobnosti.

4- D samospoznajom tijela i pokreta te 4- D samomobilizacijom, svjesnim sudjelovanjem u pokretu utječemo na odluke mozga iz kojih proizlazi ritam koji se onda širi cijelim tijelom.
Ritam je načelo vremena, pa su koordinirani pokreti tijela dokaz dimenzije prostorvremena u kojoj trajemo, a ujedno dokazuju i povezanost desne i lijeve strane našega tijela, sjedinjenje rada polutki našega mozga.
Koordinirani rad tjelesnih struktura je od samog početka nastajanja vrste prisutan u nama, počevši od arhaičnih refleksa do evolucijom razvijenih mogućnosti homo sapiensa da se svjesno pokreće. Naš hod je rezultat te vremenske koordiniranosti rada našega mozga, lijeva noga i desna ruka se uvijek pri koraku pokreću istovremeno.


4- D samomobilizacija, prostor- vremenska koordinacija pokreta, koje mi u svakodnevnom životu nismo svjesni, ostvaruje i usklađenost pokreta tijela s našim bioritmom, disanjem i otkucajima srca. Ta usklađenost se najbolje osjeća kod trčanja, plivanja ili plesanja, a najmanje pri navikom izvedenenim svakodnevnim pokretima.
Nažalost mi izvodimo svakodnevne pokrete obično zbog radnje koju obavljamo pa tako i bez svijesti o samom pokretu. To je često razlog da zaustavljamo disanje, gubimo ritam i dah, smanjujemo obim pokreta, a na taj način se smanjuje i broj poticaja koji stižu u mozak. Titranje neuroćelija jenjava, ona melodija koja poziva ćelije tijela na ples gubi snagu, a mi gubimo osjećaj za vremensku koordinaciju pokreta.
Spoznavši svoj ritam i koristeći se njim mi iz pokreta u pokret ostvarujemo vremensku koordinaciju i sudjelujemo u nastajanju našeg prostorvremena.


Mozak i treptaj oka





Što je ili koliko traje vrijeme između podražaja, njegove spoznaje, naše odluke na reakciju i samog reagiranja mozga na podražaj? Nazovimo ga treptaj oka, stretan trenutak ili Kairos.
Zaključili smo da Vrijeme koje mi doživljavamo kao sadašnjost i nazivamo vremenom u kojem živimo nije prava dimenzija vremena koju naš mozak spoznaje i obrađuje u svojim procesima. Ovdje moram naglasiti da se u ovom slučaju radi o procesima u mozgu koji se odvijaju bez našeg svjesnog sudjelovanja.
Mozak, primivši poticaj iz vana djeluje samostalno i prepoznaje samo trenutke, onaj presudni treptaj oka u kojem počinje pokret. Mozak arhivira te trenutke iz kojih, za našu svjesnu spoznaju, kao film teče naš proživljeni život. Svaki prošli trenutak je za mozak već prošlost iako naša svijesna spoznaja to ne prihvaća kao činjenicu. Naša svjesna spoznaja nam omogućava da se to vječno titranje, u našim glavama, pretvara u slike koje mi pamtimo kao događaje i nazivamo vrijeme.
Našoj svjesnoj spoznaji ipak ostaje nešto skriveno, a to nešto je i u znanosti još uvijek neodovoljno shvatljivo. To je naša nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena.
Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju osjetila, osjećaja i mozga. U univezumu umno- osjetilno- osjećajnog u nama se ti za nas neosjetljivi procesi sjedinjuju u prozes koji nazivamo život. Ti samonastajući i samorazvijajući procesi u našem mikroverzumu su uzrok da mi pasivno, slično radiu, televiziji ili computeru primamo i registriramo podražaje iz makroverzuma, naše okoline. Mi ih spoznajemo bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u naš metaverzum, u našu spoznaju.
Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku 4- D samopoimanja i 4- D samomobilizacije, svjesnog reagiranja na vanjski podražaj. Iako to neosjećamo i čini nam se da toga nemožemo biti svjesni, mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.
To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.
U svakodnevnom životu mi se netrudimo spoznati taj trenutak i to je dobro za tijek naših pokreta i za naše sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima.
Hod je nešto tako svakodnevno i samo po sebi razumljivo, pa mi jednostavno hodamo ne razmišljajući o trudu i sposobnosti našeg unutarnjeg koreografa, koji nam tu sposobnost i omogućava.
S plesom je drugačije, plesne korake moramo prvo naučiti sjedinjujući u sebi svoj ritam i ritam melodije koja nas poziva na ples. 4- D samopoimanje je proces koji se sam od sebe u nama razvija i mi ostvarujemo 4- D samomobilizaciju. Plesni korak je tada uistinu postao naš manu propria pokret, mi smo u pravom smislu riječi sudbinu svoga tijela i svojih pokreta uzeli u svoje ruke. Kasnije se na prve tonove Tanga u našem tijelu uistinu budi uvijek isti ritam i mi tada možemo u mislima i plesati. Naš mozak je zapamtio melodiju i odredio vremenske intervale iz kojih proizlazi naš ritam za ples, odredio obim plesnih koraka i mi onda nerazmišljajući izvodimo dva koraka lijevo, jedan desno.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Pri tome nam se pričinja da čim čujemo melodiju istovremeno počinjemo plesati, ali to nije baš prava istina.
Vrijeme reakcije našeg tijela na neki vanjski podražaj, spoznaja tog trenutka, je već godinama, obljubljena, mjera u psihologiji pa i drugim različitim područjima testiranja čovjekove spretnosti, osobnosti i fizičkog i psihičkog zdravlja.
Primjeri za te reakcije su pokret šake pri propuštanju nekog predmeta kroz nju, nogu na znak za start kod trke na 100 metara, zaustavljanje auta pri crvenom svijetlu semafora, ali i buđenje osobnog ritma tijelu pri prvim zvucima neke dobro poznate melodije.
To su jednostavne reakcije tijela pokretom na vanjski podražaj, što znači navrijeme stisnuti šaku, u pravom trenu potrčati ili pritisnuti pedalu kočnice, ali one nisu prirođeni refleksi, njih moramo prvo naučiti. Za razliku od prirođenih refleksa koji se odvijaju posredstvom leđne moždine, naučene reakcije na podražaj proizlaze iz našeg mozga. One postaju refleksne tek uvježbavanjem koordinacije rada naših osjetila s našim svjesno izvedenim pokretima. Iz njih se s vremenom razvijaju navike kojima se nesvjesno, ali aktivno služimo.
Samo po sebi razumljivo postojanje tog vremenskog intervala nesvjesno koristimo pri čitanju, slušanju, ali i pri spoznaji mirisa i okusa, pri ostvarenju ritma kod muziciranja ili plesa, pri uvježbavanju reakcija tijela u sportu i vožnji automobila u gradskom prometu.
Ritmičko dinamička samoorganizacija unutar neurona našega mozga, ona nevidljiva ruka nekog čarobnjaka, koja usmjerava djelovanje našeg mozga i kratkoća tog vremenskg intervala nam pomaže u situacijama u kojima smo ugroženi, ona je uistinu nekada spasioc našeg života, ona je izazvana emocijama, ali mi još uvijek ne spoznajemo da je to uistinu jedini aktivni djelić našega života, naše prostor- vrijeme, protega koju svojim svjesnim sudjelovanjem u trenutku i svjesnim reakcijama na vanjske i unutarnje podražaje sami stvaramo.
Mozak, potaknut izazovima koji u njega stižu, sam mjeri vrijeme i određuje prostor naših pokreta. Mi za to djelovanje mozga nemamo osjetila, ali iako u svakodnevnom životu to ne osjećamo trebali bi barem pokušati prihvatiti činjenicu da je svaki pokret našega tijela proizašao iz prostorvremena, dimenzije u kojoj živimo.

Naša sposobnosti pokretanja u svakodnevici proizlazi iz ritma, dinamike i vremenske koordinacije vidljivih pokreta naših ruku i nogu uz pomoć besprijekornog djelovanja našeg središnjeg nervnog sustava tj. mozga i leđne moždine.
Naše tijelo je živuća materija puna energije koja svojim titrajima održava život u nama. Živeći život naše tijelo svojim ćelijama igra nijemo, za nas nečujno, kolo.

Što je vrijeme?

Salvatore Dali je nacrtao Vrijeme

Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj. Što je uistinu vrijeme?
Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi. Vrijeme je ono što vidimo na satu šaleći se je rekao otac vremena kao dimenzije. Velika kazaljka na mom satu se pomakla i ja znam da mi je da smislim ovu rečenicu trebalo deset minuta. Sa tornja obližnje crkve se oglašava sat, brojim njegove otkucaje i čujem prolaznost vremena. To vrijeme bez svojstava me prisiljava da krenem jer ću inače zakasniti na posao, ono me tjera da skratim razgovor s jednim pacijentom jer drugi već čeka na mene, ono mi ograničava slobodu a ja znam da bez mene nebi bilo ni njega. Iako još nisu pronađena ona daleka, tajnom ovijena, vrata našeg zajedničkog vremena, ja prošavši kroz svoja, svoje vrijeme osjećam u sebi, čujem nijemi govor njegovih nevidljivih usta, vidim njegov stas i njegove ruke, udišem miris njegove kože, kušam slatkoću njegova trajanja i gorčinu njegove prolaznosti.
Svaka kulturna sredina, u svakoj protekloj i trajajućoj civilizaciji na planeti zemlji vjeruje da živi samu sebe i iz sebe same u istinskom prostoru i vremenu. Činjenica da tempo života gradi prostor i određuje vrijeme u kojem jedna kultura nastaje, potvrđuje vjerovanje da nijedan životni tempo nije niti pravi niti krivi. Bilo gdje da krenemo, u bilo kojoj zemlji na planeti živjeli susrećemo njegove pozitivne i negativne strane, jer tempo života se razvija iz načina života koji živimo.
Kada se iz užurbanosti zapadnjačke kulture i civilizacije spustimo na jug čini nam se da tamo vrijeme ne teče. No da bi razumjeli nijemi govor njihovog, moramo prvo spoznati i razumjeti jezik svoga, vremena.
Nekada, dok gledam svoj termin kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni tempo pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme u trenutak u kojem trajem i ubrzo osjećam onaj nečujni romor njegovog postojanja u meni.
Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.

Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.


Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.


Vrijeme čekanja... .

Čekala sam, bila sam Vladimir, možda Estragon, svijest je čekala nedolazećeg Godota, a duša živjela  u Luninom hramu satkanom od srebrnog praha i sjaja Sunca, od ljepote  prohujalog vremena.
Ljepota se krije u očima promatrača... moje oči su bile  osjetljive, a svijest se zanosila riječima iz davno pročitanih priča.
Snovi su donosili  poruke iz podsvjesti, iz lednice zatomljenih sjećanja.
Osjećala sam hladnoću zaleđenih uspomena, sedmodnevicu nastajanja, strah od od svanuća osmoga dana.
Vrijeme čekanja na nešto bezimeno je hipnotiziralo um. Ples iluzija ga omamljivao. Magija noćnog lutalice opsjedala osjetila. I nebo je plakalo suzama neostvarenog sna.
Iznenada kiša, koja je četrdeset dana padala, prestade.
Iz pjeska i pjene je izletila bijela golubica. Zobala je zvijezde, zaustavljala vrijeme čekanja, vraćala dan.  
Osjetih u  srcu raspuknuće boli, zrcala ništavila, otapanje lednice i uranjanje u neodreenih puteva dolazeće zbilje.  Ostali su samo kraki rezovi nepostojanja, koa  ožiljak, kao znamen  isplakanih suza i nepovarta prohujalog vremena.
Umjesto mjesečevog sjaja na obzoru jutrenja su zasjale oči boje sna. U titraju oka vidjeh boga sretnog trenutka.  

Čekanje je ružna riječ. Dogodila se ljubav. Vrijeme čekanja, to pasivno trajanje, je opozvano. Sretna sam što živim ovdje, u pravom smislu riječi ovdje na planeti, među ljudima koji nesvjesno u sebi nose čežnju za pokretom iz kojeg je sve drugo u nama i oko nas nastalo. Ta skrivena, često svjesno nespoznata čežnja je razlog da je čovjek najsretnije i najuravnoteženije biće među živim bićima, jer on u sebi nosi energiju početka i svojim pokretima, svojom unutarnjom ravnotežom živi u ritmičkom sjedinjenju sa svim događajima oko njega i održava harmoniju univerzuma.
Čežnja za pokretom je snaga koja od mikrokosmosa najsitnijih atoma naše svijesti do beskonačno velikih tijela u našem sunčanom sustavu održava vječni sklad. Taj praprincip početka svijeta sadrži u sebi vrijeme, vrijeme bez početka i kraja, vrijeme s njegovom ritmičkom rijekom trajanja i njegovim još uvijek nerazjašnjenim postojanjem u nama i svemu oko nas.
Iako smo se u svom nastajanju uzdigli u sfere ovozemaljskog postojanja i nekim slučajnim događajem ograničili svoje svjesno postojanje u konačnosti naših tijela mi smo još uvijek samo dio te praenergije i još uvijek smo samo djelić beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Svjesni svoje prolaznosti mi dalje, svojim trajanjem u trenutku, stvaramo vječnu rijeku vremena u kojem brojimo stoljeća, godine, mjesece, tjedne, dane, sate, minute sve do stotinjki sekunde.

Trenutak

Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila. Činilo mi se kao da se vrijeme davnih sastanaka u maloj kavani vratilo u moj život. Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa šefom i suradnicima.
"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.
"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof
Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.
"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.
"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.
"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.
"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane.
S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna.
S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.
"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti.
"Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.
"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.
Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.
"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko nemože oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." on uistinu progovori glasom koji me je povratio u djetinjstvo i slika mog djeda zatitra pred mojim očima.
"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih djedove riječi kao odgovor na šefovu misao.
"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Bude te li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." mirnim glasom nas poduči šef, a onda nas ponudi pićem. Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iz kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh ćestica kraljice neba, a šef podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče:
"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja."

Alegorija trenutka

Poučena poezijom misli koje su se pri svakoj našoj radionici umnožavale i postajale energija koja me je nosila dublje u san, ja poželjeh uistinu vidjeti trenutak. Krenuh mislima u potragu za izgubljenim vremenom.
Tada su sve misaone slike vidljive i još uvijek žive, mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek nacrtani simbolima i svjedoče snagu moga uma. Slike starih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja.



Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijedi tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.
"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam.
Tada se sjetim jezera istine i otoka sreće na vrhu planine i mojih zadnjih ferija s mladićem s trga cvijeća. Tamo smo vjerovali u ljubav i živjeli trenutke sreće. To je bilo prekrasno vrijeme bez vremena, samo trenutak koji se kao vječnost širio oko nas i sjedinjavao sve što je bilo i što će biti. Iako je bila zima mi smo sanjali san Ivanjske noći i vilinsku radionicu, zamišljali vile koje tkaju danje svijetlo, željeli smo zaustaviti vrijeme, ali nismo uspjeli preskočiti Ivanjsku vatru i zauvjek ostati zajedno. Trenutak je ostao samo lijepo sjećanje.






Vraćam se vilinskom svijetu, ali ovaj puta drugačije. Zatvaram oči i misleći ja stvaram trenutak. On uistinu postaje kristalna kugla u kojoj iznenada vidim dobre vile, koje nečujne kao vječna straža bdiju nad mojim životom, skrivene u ovom trenutku u kojem trajem. Satkane iz materije davnih snova one su prozirne, ali ipak spoznatljive. Njima osjećam težinu moga tijela, moje vrijeme, prostor i tijek pokreta koji me nosi ka sljedećem trenutku. Nazivam ih imenima Svijest, Samopoimanje, Ritam, Dinamika i Energija.
Svijest me uvodi u trenutak samopoimanja i odaje težinu tijela kojom zauzimam mjesto u Ritmom osviješćenoj Dinamici i krećem se ka budućnosti koja me poziva da spoznam tišinu iza vremena. Naučivši gledati srcem, moje unutarnje oči usitnjavaju rijeku pokreta u blješteće točkice koje označuju moj osobni prostor i on sjaji svetom zvijezdom zatvorenom u kuglu harmonije mog prostorvremena.
Pet dobrih vila me pozivaju na ples i otvaraju mi vrata nove spoznaje. Ja napuštam ovaj mali svijet, u kojem se više ne osjećam ugodno.
"Imajte hrabrosti i vi u ovom trenu zajedno sa mnom zakoračiti u beskonačnost još nepoznatog svijeta istine o početku sna koji jednostavno zovemo život. On je širok i velik, pun neizgovorenih misli i još nenaslućenih osjećaja. Njegove granice su još uvijek zatvorene tišinom iza vremena i vi ih ne osjećate i ne spoznajete svjesno jer još niste izašli iz tišine vaših osjetila. Ostanete li stajati na vratima između ta dva svijeta, pristajete na osudu izgnanstva i ostajete lutalice tuđim svijetom u tuđem prostor- vremenu, ne spoznavajući uistinu što je život." pozivam u mislima sve ljude s kojima dijelim život.
"Većina živi još uvijek u gluhoći svojih osjetila i osjećaja." odgovara mi glas istine.
Ja ne odustajem i pokušavam vođena dobrim vilama satkati materiju sna i pretvoriti je u svoju pisanu riječ.
"Budimo hrabri, prekoračimo prag u novu spoznaju, u svijet Samopoimanja u univerzum svatko svoga uma. Zaustavimo se na izvoru iz kojeg se, kao još jedna nečujna i nevidljiva vila izdiže u nama, dimenzija našeg stvaralaštva.
Prvi korak je najteži, ali i odlučujući za spoznaju i prihvaćanje svog uma kao stvaraoca novoga svijeta u kojem onda treba naučiti svjesno živjeti.Tako ćemo uistinu spoznati trenutak, ono još neobjašnjeno sada i u njemu doživjeti vječno trojstvo svakodnevice, zakoračiti mostom koji povezuje um, tijelo i život u kojem postojimo i koji svojim postojanjem stvaramo." pozivam svoje nove prijatelje pri zajedničkim večerama u katedralama kića koje smo izgradili vjerujući samo u čvrstinu materije.
Tišina koja ostaje poslije mojih pokušaja uspostave novog dijaloga s njima me ne obeshrabruje. Dok oni pokušavaju iskoristiti trenutke izvan sebe hrleći u nove avanture onoga što im netko izvan njih nudi, ja lutam velikim svijetom moje Svijesti i sjećajući se davno naučenog pokušavam osmisliti i njihove trenutke.
"Stoljećima se pitamo i tražimo odgovore dvojeći još uvijek između činjenice našeg kratkotrajnog vijeka na zemlji i nedohvatljive beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Pitanja koja se dotiču vremena, dotiču se, automatski, smisla našeg života. Tema vrijeme, uvijek u sebi sadrži i odnos čovjeka prema sebi samom, prema drugim ljudima i prema događajima u svijetu u kojem taj čovjek živi." govorim da bih privukla njihovu pažnju.



Oni gledaju na sat i ja osjećam u njihovim mislima dosadu koju izazivaju moje riječi. Tada odustajem od dijaloga i nastavljam sama lutati beskrajem svojih misli. Pišem im pisma koja ostaju bez odgovora.
"Dragi moji prijatelji,
Ulazeći u novi svijet, osjećam da je vrijeme moja protega u kojoj ja trajem sama i vi trajete svaki za sebe, ali je istodobno i dimenzija mog i vašeg, našeg međusobnog postojanja i svih događanja i događaja u kojima svjesno sudjelujemo. Priznajem, mi još uvijek vjerujemo u prolaznost i nepovratnost vremena i hrlimo u budućnost nepoznavajući trenutak u kojem se skupio cijeli naš život.
Ali, vrijeme se nije, oduvijek tako shvaćalo, nije oduvijek, ideja vremena proizlazila iz linearno usmjerene strelice njegovog tijeka. U pravremenu su se kulture i narodi orijentirali u vremenu kroz, uvijek, ponavljajuće prirodne mijene. Oni tada nisu osjećali prolaznost, ali ni nepovratnost vremena. Primitivan čovjek prastarih kultura je živio u kontinuitetu stalno ponavljajuće stvarnosti.
Čak i u kulturama, koje su već poznavale mjerenje vremena, ono je bilo, samo predstava stalnog ponavljanja u prirodi te tako čovjeku određivalo i spoznaju protoka vremena. Po poznatoj Platonovoj definiciji, vrijeme je bilo mjerljivo gibanjem nebeskih sfera, pokretna slika nepokretne vječnosti, mit o vječnom povratku onoga što je već prošlo. Platon je tu mjenu predstavio pokretima u kružnici, idealnom geometrijskom tijelu u kojem stoluje harmonija. Pitagora je slušajući simfoniju nebeskih sfera vjerovao da se čovjekova podsvijest vraća uvijek na isto mjesto i da smo to uvijek mi iako neznamo da smo mi.
Moja alegorija trenutka proizlazi iz te definicije i ja tako prelazim prag, židovsko- kršćanskom religijom, nametnutu mi predstavu linearnog, nepovratnog vremena koje teče izvan mene. Po toj predstavi su Isusovo rođenje i njegovo raspinjanje bili jedinstveni neponovljivi događaji i tako odlučni za novo mjerenje vremena. Počeli smo živjeti u zabludi, vjerujući da su ti trenutci početak novog svijeta. Iz tog vjerovanja se kasnije u zapadnjačkoj kulturi rodila ideja po kojoj čovjek stalno gleda u budućnost, teži stalnom napredku i tajno se nada nekom boljem trenutku ne osjećajući trenutak u kojem živi.
Sat je postao simbol tog vremena koje se događa izvan nas. Satom mjerimo vrijeme i pomoću sata se u njemu i orjentiramo. Sat nam potvrđuje prolaznost vremena i tako je mjerenjem vrijeme prestalo biti subjektivni osjećaj promjena u prirodi, postalo je objektivno vrijeme, kojim se mogu mjeriti događaji i uspoređivati njihovo trajanje u isto tako mjerljivom prostoru. Vrijeme i prostor su postali pozornica našeg života.
Geometrija nam već stoljećima objašnjava strukturu prostora, obilježava ga, određuje i mjeri veličinu njegovih ravnih ploha i uglova. Mi i dalje vjerujemo da živimo u tako izračunatom prostoru, ali oni koji su se izdigli u poliperspektivnost i multidimenzionalnost uma, osjećaju prostor drugačije. Vjerujte mi oni su ga već davno zakrivili ili zaoblili našim trajanjem, postojanjem i sudjelovanjem u njemu.
srdačno
Vaša prijateljica"
Ostajem sama u svom vjerovanju kao što sam ostala sama i poslije pokušaja osmišljavanja ljubavi i pokreta u vremenu revolucije cvijeća, tih najljepših poklona koji nam je priroda darovala.
"Vjerovatno je moja misao neuvjerljiva jer još premalo znam o onome o čemu sanjam." pomislih nakon dana provedenih u isčekivanju odgovora. Pokušah ponovo pročitati već pročitano, još jednom prolistati već davno napisano i sjediniti to s novim otkrićima. Tada se sjetih riječi moga šefa:
"Zaboravi definicije i formule koje samo zbunjuju jer njih sigurno nećeš osjetiti."
"Ali tek iz njih smo krenuli ka spoznaji vremena." rekoh nesigurna.
"Vrijeme nema formule ni zakona, ono uvijek iznova nastaje u tebi, uvijek izrasta iz tvojih novih mogućnosti i postaje tvoj trenutak." šefove riječi su se ponovo mješale s glasom djeda.
Ja u ovom trenutku napuštam nametnutu mi stvarnost i zatvorena u kugli mog postojanja vidim sjedinjene sve moje prostor- vremenske dimenzije, vidim kako Bohr- Heisenberg.-ova slika svijeta, slika vala i slika čestice, prelaze u sliku kvantne geometrije u kojoj trepere najsitniji končići, malene, multidimenzionalne superstrune.
" Contraria sund complementa." šapuće mi Nils Bohr.
Simfonija koju čujem je glas istine o trenutku u kojem osjećam ubrzanje, ritam, tempo i dinamiku mog pokreta. Vrijeme živi u mojim mislima i određuje i stvara uvijek nove oblike.
Superstrune trepere i ja prepoznajem glas Aristotela.
"Kako to da se iz tako sličnih sjemena razviju posve različita bića kao trava, drvo, zvijer i čovjek?"
Vidim misao kojom mi objašnjava, prethodeći genetici, da se u svakoj klici krije nerazorivo životno stanje, koje određuje mijenjanje ćelije ka željenom cilju. U tom procesu je uvijek prisutna i dvojnost trenutačnog i mogućeg stanja ćelije. Što će ćelija postati ovisi o njenoj dinamičkoj samoorganizaciji.
U kugli superstrune trepere i dokazuju mi još nedokazano povratno putovanje mojim prostor- vremenom.
Nazirem sjenu lika Ruđera Boškovića koji razrađuje tu dvojakost životnih procesa kako bi svoj "novi svijet" suprotstavio francuskim enciklopedistima Diderotu i Laplaceu koji zastupaju materijalističku filozofiju. Atom je središte snage, kliče Dubrovčanin prethodeći kvantnoj teoriji, a Niels Bohr i Werner Heisenberg to dolično vrednuju stvarajući teoriju o mikrokozmosu u kojem više nema materije koja se giba u prostoru i vremenu, nego je sve kompleks različitih mogućnosti.
Einsteinov lik izranja u kugli i postaje nova alegorija moje protege prostor- vremena. On tvrdi da realnost primarno određuje srž tvari i njene osobine, a to je mjesto i vječno pokretna, vječno promjenjiva materija, koju on naziva energetskim poticajem. Nils Bohr mu se suprostavlja i tvrdi da je stvarnost, samo, odnos među stanjima Einsteinove srži tvari.
"Bog se ne kocka", kliče izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući ideje nove znanosti. No danas mi izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar koji pri tome i vara.
Zaboravljam definicije i intelektualne dijaloge velikih umova i otvaram granice svoga uma.
Prostor i vrijeme se sjedinjuju energetskim poljima mog stvarnog postojanja i ja osjećam ubrzanje kojim pokret postaje most između mog vremena i prostora.
"Usprkost vjerovanju u nepovratnost vremena i postojanost materijalnog prostora, te vjerovanja u njihovu odvojenu mjerljivost, u moderno doba je čovjekov um počeo otkrivati nove zakone u prirodi po kojima su vrijeme, prostor i materija stopljeni u jedinstvo koje je nazvano energija." pročitano mi potvrdi vjerovanje u snagu trenutka koji svojim postojanjem stvaram.
Prestajem s pokušajima u kojima sam vjerovala da ću među prijateljima pronaći srodnu dušu s kojom ću moći lutati svijetom svjesne spoznaje, kao što smo to činili u vrijeme revolucije cvijeća u maloj kavani i kao što smo to činili u radionicama organiziranim od mog nekadašnjeg šefa. To bilo vrijeme kada je nas nekolicina naivno vjerovala da možemo promijeniti ustaljeno mišljenje i djelovati na osjećaje drugih, da možemo promijeniti tijek spoznaje koja je usmjerila kormilo prema materijalnim vrijednostima. Vrijeme je za večinu ipak ostalo samo mjerna veličina bez trenutka, količina koju mogu prodavati i kupovati na sajmu sudbina.
Krenuh sama u svoj misaoni svijet da bih možda uistinu u sebi srela onu stvarnost koja se krije iza mojih misli. Ideja o novom konceptu u kineziterapiji je zasjala u jednom trenutku i pričinilo mi se da sam uistinu dotknula Kairosov pramen kose. "Manu propria kineziterapija" pomislih jednoga dana "to je pravi naziv za koncept o kojem sanjam". Čovjek je sam sebi hologram iz kojeg ja samo iščitavam podatke o njemu. Čovjek može samo "vlastoručno" promjeniti tijek svoje sudbine i mjenjati svoj hologram.
Ja danas u mojoj ordinaciji razrađujem metode
4- D samopoimanje,
4- D samostabilizacija i
4- D samomobilizacija kojima pokušavam pacijente uvesti u univerzum njihova uma, u njihovu dimenziju prostor- vrijeme.

Terapija trenutkom, zalutala u vječnosti...

Sjaj nemogućeg ostao je zaleđen u jednoj sekundi maglovitog jutra. Buđenje je bilo krvoproliće jutarnjeg rituala uz redovnu putanju od istoka prema zapadu.  Danica i Venera u ekliptici vječnosti
Lutam, nema me,  cijeli dan  odsutna, nedostupna.
Misli me omamljuju, ne sviđaju mi se ništa, bez moje boje su, bez mog vremena, bez mog okusa.
Prvo jutarnja kava, šoljica pradjedova, rađa se novi dan.
Prekratko je sve trajalo.  Blagdani, gozba osjetila... ista retorika a odmak u vremenu. 
Mirujem, u kovitlacu nebeski tijela... ona rotiraju. Tu sam, vratih se iz vječnosti. 
Da, vratila sam se...

Ja, moje tijelo i svijet u kojem živim, to sveto trojstvo svakodnevice je osnova svega što u životu činimo. Spoznaja toga se događa u sretnom trenutku našega života u onom treptaju oka kada uspijemo dotaknuti Kairosov pramen kose i tijelom se, kao valovi s morskog žala, proširi osjećaj ugode i užitka postojanja. Trenutak do trenutka i iz nas istječe rijeka vremena u kojem sretni trajemo.
Tretman koji vam nudim, počinje s nečim što ćemo nazvati "terapija pokreta ambijentom". U svemu što činimo, pa bilo to pranje prozora, glačanje ili prepisivanje nekog dosadnog teksta na računalu, treba znati uživati da bi se našim tijelima širio osjećaj ugode. Tada ti pokreti ne opterećuju, ne troše nego proizvode energiju. Slijedeći "radosnu poruku hedonizma" ja se pitam jeli neophodno da prostori u kojima tretiramo pacijente uvijek djeluju sterilno i da su svi manje više slični. Već samim ulaskom u takav prostor se postavlja granica pacijent- terapeut. U mojoj tvornici snova te granice nema. Ja vas pozivam na prijateljsko čavrljanje o problemima koje imate pokrečući se.
"Dobro došao u svoj sretni trenutak dragi čovječe" je moto kojim želim razbiti okvire tretmana i povesti vas na putovanje do najdubljih djelova vaše samoosjetilnosti i samoosjećajnosti iz kojih će onda sami od sebe izrastati svakodnevni pokreti.
Terapija pokreta ambijentom je pokušaj da vas naučim uživanju u sitnim svakodnevnim pokretima iz kojih će se sam od sebe u vama rađati osjećaj ugode.
Scenografija, dramaturgija i koreografija svakodnevice je osnova da bi velika gala predstava koju nazivamo život uistinu dobila smisao. Scena za scenom, čin za činom i tako u nedogled, predstava traje, a vi često ostajete samo umorni statisti u tom spektaklu.
Kada pozvonite na vrata tvornice snova zamislite da prelazite rampu i da premijera, u kojoj ste vi glavni lik, počinje.
Prisjetite se neke teatarske predstave koju ste gledali, sjeti te se osjećaja koji se u vama tada budio, sjetite se da ste tada poželjeli da sami stojite na pozornici i da odigrate neku od scena u kojoj ste se prepoznali.
U "tvornici snova" će vas, umjesto hladne čekaonice, dočekati scenografija svakodnevice, na zidu ispred vrata nasmiješeno Kairosovo lice i prijateljski stisak ruke terapeuta.
Poslije odlaganja kaputa ćemo ući u dnevnu sobu i sjesti u ugodne fotelje. Na zidovima su slike, ulja i akvareli umjetnika koji su svoje osjećaje rukom prenosili na platna.
Murtić, Kuliš, Lovrenčić, Švaljek će vas svojim umijećem pozvati u svijet vaših snova.
U jednom uglu će na vas čekati Barišićeva skulptura "Ljubavna njihaljka božice Tanit".
Spoj pokreta i osjećaja koji je umjetnik utisnuo u hladnu bronzu i poklonio joj život.
Ovisno o problemu koji vas je doveo k meni i želji koju donesete sa sobom mi ćemo lutati galerijom slika na zidovima i pokušati stvarati vaše misaone slike.
Odabirati muziku koja odgovara trentku i stanju u kojem se nalazite, ali je najvažnije da vi naučite slušati tonove svojih pokreta u sebi, da oni postanu melodija puna vašeg ritma, da vi spoznate svoje tijelo kao izvor tih suptilnih tonova koji se spajaju s univerzumom. Mirisi koje ćemo odabirati zajedno će vas uvijek pozdravljati pri ulazu u prostor i spajati se sa vašim osjetom za njuh u najstarijim dijelu mozga, s onim djelićem vašeg tijela iz kojeg izranja vaša emocionalna inteligencija.
Jedan od problema koji vas muči je vjerovatno bolna napetost i bolovi u mišićima. Opuštanje ne znači pasivno ležanje, još manje meditiranje. Mi živimo na zapadu, filozofija koju bi mi trebali živjeti počiva na kontemplaciji, misaonoj gimnastici, a ne na meditaciji koja umrtvljuje osjetila. Vaše aktivno sudjelovanje u procesu opuštanja mišića je to što vas želim naučiti. Zbog toga ću sjedeći s vama vas pokušati naučiti kako se i sjedeći u fotelji, dok pijemo kavu ili neki sok može opusti. Pokazat ću vam pokrete ruku, šaka i zdjelice pri tom činu. Naučiti vas da pri sjedenju rastete promatrajući slike na zidovima, slušajući tonove melodije vaših misli i da osjetite zajedničku igru vaših vanjskih osjetila. Okus kave i doživljaj platna koje vas najviše impresionira će se izmješati s tonovima muzike i mirisom lavande.
Iz vaših vanjskih osjetila će nahrupiti energija iz koje će izvirati užitak i prelaziti u ugodu budeći vaša uspavana unutarnja osjetila.
To su oni sićušni senzori, zamislite ih kao nebeske vrance, kao Pegaze koji jezde nebeskim svodom vašeg malog univerzuma. Oni će vam, budeći osjećaj duboke osjetilnosti, nagovjestiti položaj vašeg tijela i njegovih dijelova u prostoru. Misaona slika koja će se stvoriti u vašoj glavi je ono što morate pamtiti, morate je naučiti pospremiti u sjećanje.

Opisat ću vam moju misaonu sliku umijeća pokreta u kojoj su izmješani svi osjeti i svi osjećaji.
Usredotočujem misli na pokret i osjećam njegov izvor u dubini moga uma. Moja misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju moju kožu, a lagani povjetarac je pojačava. Stojim na Zadarskoj rivi i čujem tonove mora. Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika sunčanog Mediterana sjaji pred mojim unutarnjim očima. Miris lavande, blagost dodira tonova mora i maestrala uzburkavaju moju misaonu i emocionalnu energiju.To moj utjelovljeni um trepereći osjeća ugodu i upućuje moje misaono "Ja" na trenutak nastajanja "mog pokreta".

Miris mora i lavande se, nedodirujući nosnice, širi mojim umom. Maestral postaje moj pokret i budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i provlačim se između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga.
Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag koji ostaje za njim je beskrajna spirala utisnuta u zlatu nepokošenog polja. Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu. tu susrećem boga sretnog trenutka, kairosa koji u rukama drži vagu, onu čudesnu nebesku vagu na kojoj se moje tijelo i moja duša sjedinjuju u harmoniju postojanja. Osjećam da se na njoj susreću moj razumski i emocionalni um. Ta misaona slika će ostati pohranjena u mom svjesnom pamćenju.

Misao postaje most između "mog pokreta" i mene same, a moja želja za umjećem pokreta prelazi u njegov spoznatljiv oblik, moj osjećaj o pokretu.
Sada je red na vama, opište mi vašu misaonu sliku. Vaše oči se zaustavljaju na Kuliševom ulju koje ja doživljavam kao valove velike rijeke, a vi vidite kristale u kojima se zrcale vaše misli i vi ih pretvarate u rečenice. Čujem vas kako govorite.

Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, superstrune, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja.

Koračam zvjezdanim stazama moga univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol u jednoj sjenom zatamnjenoj zvijezdi moje duše. Sa druge mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli.

Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu.

Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zvjezdice blješte, na njima se smjenjuju osmijesi svih mojih lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu.
Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih već zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.

Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zvjezdanog traga jedne zvijezde padalice poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma.

Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.
Hrabro gazim nekadašnjim stazama straha i pretvaram ih u zvjezdane staze probuđene, prepoznajem sve njene sjenke, dok iz srca izrasta simfonija snova jer moje srce svojom nježnom rukom dodiruje božanske strune. Nebeski vranci me nose u carstvo vječnog sjaja, da na Kairosovoj vagi ostvarujem lakoću istinskog postojanja.


Odlično to je pravi početak za ostvarivanje vašeg umijeća pokreta. Vi podižete šoljicu sa kavom i prinosite je ustima promatrajući još uvijek platno na zidu. Vaša glava lebdi kao balon iznad vašeg vrata, vi se smješite jer se vašim tijelom širi slavlje vaših osjetila. Ponesite sjećanje na taj trenutak sa sobom, trenutak u kojem su se spojili ugoda i užitak u pokret vašega tijela.
Kako se sada osjećate je neumjesno pitanje na kraju tretmana, jer ono ne dotiče ono što sam željela u vama probuditi. Gdje osjećate početak pokreta vaše ruke pri rukovanju kod opraštanja?
Vidim ga u misaonoj slici moga tijela je odgovor koji bih željela čuti na kraju, a pri stisku naših šaka za oproštaj želim osjetiti snagu koja dolazi iz vašeg dlana, a ne iz prstiju ili iz ramenog pojasa ili vratne kralježnice.
Drugi puta ćemo pokušati ostvariti umijeće pokreta u kuhinji, a poslije ćemo sjediti za stolom u blagovaoni i kušati ono što smo umijećem vaših pokreta upravo pripremili.
Da bi doista mogli u mojoj ordinaciji spoznati moju želju da vas uvedem u svijet vašeg umijeća trebali bi pokušati slijediti moju koreografiju jutra, a onda odabrati vrijeme koje vam najbolje odgovara za lutanje umijećem pokreta.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

srijeda, 13. lipnja 2007.

Vrata vremena

Vremenski stroj

Sjećam se filma snimljenog po Wellsovom romanu, san o putovanju kroz vrijeme, utopija poete znanosti, utopija koja bi mogla, praktičnim dokazivanjem postojanja super struna, prestati biti utopija. Evo mog davnog sna o putovanju kroz vrijeme.
Vremenski stroj vječno skriven u dubini svijesti, protega osmišljena, treperave strune, srca snaga, eonima letim, tisućljeća, stoljeća sve u meni blješti, univerzum snene duše iskri, to me grli svjetlost blaga. Bljesak umirućih zvjezda, vječna svjetlost nikad ista, to duša moja, odore tijelu uvijek drugom modom grli, čula njena, okna srca suncem okupana, uvijek čista gledaju Kairosov let, a spoznaja s njim u vječnost hrli. Trenutak do trenutka, pramen kose, nova slika, novi stih, davno viđeno, mirisano, stare iluzije se u svijesti bude, u vremenskom stroju, u izlogu snova, neuroni iskre njih, to je pobratimstvo čovjeka i njegove često uspavane lude. Dalievo naslikano, odsanjano i rastopljeno vrijeme, njegova zamišljena priča, pustinja, zaustavljen trenutak, snivam umjetnika snove, živim njegove davne dileme, vidim, milujem, mirišem, kušam, čujem života početak. Smiješi mi se beskraj, uspavani konj, drhte ure znane, ljubav umjetnika sjedinjuje sva u legendama rođena bića u vremenu, na otoku tajnom, u treptaju oka odsanjane bajke, basne, teorije slavne, stara vjerovanja i nova otkrića. Putujem vremenskim strojem ka dalekoj sedefastoj zvijezdi, treptave me strune u beskraj nose, granicama svemira i uma, snom uzdrhtala duša ka budućnosti na krilatim vrancima jezdi dok tijelo moje prizemljeno hrabro korača kraju životnoga druma.
Vrata vremena


Vrata vremena


Na internetskoj stranici, http://art.ridne.net/deu/catalog/ep-ven. Author: Andrejeven Oleh, sam pronašla sliku "Die Tore der Zeit". Čudesna slika koja me prisjetila na moja davna razmišljanja o tim čudesnim vratima svijesti.
Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.
Dok misaono lutam mojim vremenom pred mojim očima se uvijek ukaže ulje na platnu nedavno viđeno na internetu. Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostorvremena u koju ga je umjetnik smjestio.
Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje.
Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Ja nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. Prisjećam se vremena oluje ruža, tugaljivog vremena u kojem sam pisala pjesme i davala tom neshvatljivom izraz duše koja je više osjećala nego što je znala. Postoji netko u očima tvoji, netko nevidljiv očima mojim, šaputala sam u tišinu postojanja i tražila ljubav, sreću, petu dimenziju, ovo čudesno unutarnje svijetlo izvan sebe. Tražila sam ga u tuđim očima. Bljesak moje unutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, sada postaju za mene vidljivi. U univerzumu misaono, osjetilno, osjećajnog u sebi osjećam sokola moga vida, gledam njegovim očima. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom.
Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet moga uma. Tada spoznajem da ideja nije u vremenu, da ono bez nje nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost. Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma. U zakrivljenom prostoru ulja na platnu se te granice gube, beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja. Vidim nebeske vrance kako jezde univerzumom moga uma, sjedam u njihovu čudesnu kočiju i sjedinjujem se sa petom dimenzijom postojanja. Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma. Sve mi tada postaje blisko i moje. Stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost. Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo vrancima koji me nose nebom moga malog univerzuma. U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava moja stvarnost postaje redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih pet protega i tako ga uistinu i osjećam.
Pred mojim očima se gube ustaljene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju iz moga poimanja kao i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.
Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?
Ono što sam nekada vjerovala da znam je prekrio veo zaborava i ja sada dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Propisi iz kojih proizlaze njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života. Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život.
Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja i odjednom vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije, poezije i muzike. Ponovo vidim pastuha u pokretu i razumijem da iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, jer je sve uvijek u nastajanju, a ne u postojanju. To su ona dva davna svijeta o kojima sam čitala, jedna iskra sjećanja zablješti u mom umu. Shvatih da stojim upravo na vratima između njih. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja. Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i misli da traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost izmjenično djelovanje stvarnoga i mogućega.
"Gdje se nalazi to moguće?"pitam sjećanje skriveno u mreni zaborava.
"Mogućnosti su izvan vremena i prostora, one su skrivene u energetskim poljima iz kojih izrastaju, isto kao što je kolaps kvantnog stanja izvan vremena i prostora." začuh šapat mojih uspavanih neurona.
"Ali kolaps kvantnog stanja se događa u određenom djeliću vremena....." sinu mi u trenutku. Pogledah još jednom ulje na platnu, ali ovaj puta mojim unutarnjim očima, onim čudesnim sokolom moga vida iz moje drevne pjesme. Prostor oko pastuha se zakrivi u kuglu koja ga je u sebi nosila. Kugla se poče okretati i njegovo tijelo se zrcalilo u tom prozračnom prostoru i pod sunčevim zrakama mjenjalo oblik. Unutrašnjost kugle poče titrati raspadajući se u polja mogućnosti iz kojih su izrastali suncem obasjani uvijek drugi djelovi tijela. Izgledalo mi je kao da promatram galop vranca u labirintu različito zaobljenih ogledala. Čas je bio mali, čas veliki, zaokružen u desnu pa u lijevu stranu vidjeh njegovo tijelo u horizontali i vertikali, glavu okrenutu prema meni u isto vrijeme dok je njegovo tijelo ležalo na dnu kugle. Odjednom su njegove noge bile gore skoro paralelne sa njegovim licem. Kugla se okretala i prostor oko nje se sve više zakrivljivao, nebo se širilo, a zid se pod zrakama svjetla topio u energetska polja iz kojih su blještali novi tonovi boja. To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje koja prelazila u istinu. Između mene i ulja na platnu više nije bilo prepreka koje se uvijek pri razumnom razmišljanju postavljaju. Ja i slika smo postali jedno, činilo mi se da smo se stopili u doživljaj vremena. Uvjerenja, koja sam ranije razmišljajući sticala i vjerovala da su znanje, sam često i mjenjala, ali ovo što sam sada doživjela je bila istina koju sam osjetila. Više nije bilo slike koju promatram, ušla sam u cjelinu spoznaje i postala dio nje. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također. Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. moj ljubiöasti san. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi.
Mogla bih ga možda odsanjati na violini ili o njemu napisati pjesmu, ali sada znam kako se osjećao Niels Bohr, "sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on progovori:

"Sada sam razumio!"
Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
J. L. Borges
To je ljubav. Sada. A bilo je ništavilo. Bježala sam iz praznine. Praznina ne postoji rekoše mudraci. Bježim iz ovog velikog ništa, iz krletke nebitnosti, iz sužanjstva besmisla. Iz ništa ne može nastati nešto.  Osjetih strah. Nestajala sam. Mučnina se širila nutrinom. Zabluda svijesti, bjeg od običnosti i lucidan san. Stalna ustrašenost ni od čega. Iza osmijeha skrivah žudnju za nečim bezimenim. Raslo je u meni, bujalo snagom južnog vjetra i mirisom doline rijeke. Zelene.
Danas znam, onda nisam znala. Nisam bila svjesna besmisla. Ispod privida apsurda pokušah utjeloviti smisao, razotkriti tjeskobu, ispuniti prazninu, paničan strah od dolazećeg. Shvatih, nisam živjela trenutak. Proganjala me prošlost. Bježala sam u bezvremene noći,  u odsanjanu budućnost koja je odmicala ostavljajući za sobom  stazu bez znakova. Lazur noći nije donosio spokoj. Oćutih užas pokušaja življenja u nedohvatnom sutra, praznu tišinu velikog ništa. Bilo je to prazno vrijeme.  Boja vjenčanice kojoj svjetlost kiti mladi dan je brisala obrise stvarnosti. Dan je nestajao u maglovitom prividu ničega.
Iznanada u zbilji osjetih okus davnog sna. Vidjeh ono što sam do tog trena samo gledala.  Začuh zvukove praznine. Sjetih se Borgesovog stiha i vidjeh Odiseja kako se vraća na Itaku.
Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom zatreperi poezijom drevnih oceana.
U na obroncima doline zelene rijeke je dozrijevalo grože. Oćutih okus nektara na usnama.
Da to je ljubav... i umjetnost... moja...